Domaći UL specijaliteti

Postavio sportski ribolov 12/10/2016 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Sredina juna 2010. Tog jutra Ivan (Japanac) i ja pođosmo put Visočice, i to pravac u „bogu iza nogu” daleku Paklešticu. Selo malo, skriveno međ’ brdima, desetak kilometara makadamskim putem udaljeno od ostatka sveta. Netaknuta priroda, pitka voda, devičanska reka Visočica i prelepo Zavojsko jezero. A u njima – ribe!

Na ušće stigosmo oko devet ujutru. Kasno za jutarnji cug pastrmke, ali taman na vreme da se slatko napecamo klenova i grge- ča i pripremimo za poslednja dva sata dana, kada bi zalazeće Sunce trebalo da izmami poneku pegavu i krupnog klena. Počesmo pecanje na samom ušću, ispod mosta u selu. Dok sam još sklapao pribor, Japi se već upisao grgečom - prugasti razbojnik je napao mali japanski tvič vobler. Uhvatio je još nekoliko bandara, a onda se uputismo uz reku, u potragu za klenovima. U ovo doba godine, u reci pored „domaćih” rečnih ima i debelih jezerskih klenova, koji su tokom maja izašli na mrest (naglašavam: kada je bio lovostaj) i sada se polako vraćaju u jezero. I zaista, već na prvom mestu spazih jednog kilaša, koji je mirno plivao u dubini nadomak granja, ali što je najgore - na dva metra od mene! Srećom, mestu sam se prišunjao četvoronoš- ke, tako da me (još) nije opazio. Znao sam imam samo jednu šansu i da ću ga na takvoj poziciji teško uhvatiti voblerom, pa na kopčicu okačih roze silikonsku nimfi cu. Jedno vešto „buć” ispred klena bilo je dovoljno da ga zainteresujem, a zatim pustih nimfi cu da tone ka njemu. Glavonja krenu ka mamcu, delovalo je da će ga zgrabiti, kad pravo niotkuda izlete mali, prugasti, bodljikavi, alavi baksuz od celih 50 g i pokupi mu nimfu pred nosom! Ipak, ovaj jedan zabačaj mi reče dve stvari: 1. klenovi vole nimfe i 2. grgeči žive i u samoj Visočici, a ne samo u jezeru. Ok, cool. 'Ajde da probamo oba! Prvo sam se nameračio na grgeča, valjda iz osvete. Promenih nekoliko dubokoronećih voblera, provukoh ih baš gde treba, uz granje kraj obale, ali se ne desi baš ništa. Možda i „potočni grgeči” vole tvič. Otvorih kutijicu i spazih malog minnow Goldija (model Tiny od 3,8 cm i 1,8 g). Malenim minnow Goldijem nikada nisam pecao i beše mu ovo vatreno krštenje: „‘Ajd’ da vidimo kako radiš i kako loviš, al’ i kako letiš, jer si zdravo sićušan”. Zabacih ga nizvodno, paralelno sa obalom. Odlete dovoljno daleko. Povukoh ga klasično jedno pet metara, da malo zaroni u dubinu, i krenuh da tvičujem. Dva-tri trzaja, pa pauza, trzaj dva, pa pauza, i „crne senkice” krenuše da izlaze iz granja. Bar desetak bandara je pratilo vobler i uskoro ga je jedan i napao. Za kratko vreme uhvatih nekoliko grgeča. Fino! A sad da vidimo kako mali Goldy lovi klenove. Zagazih malo u ledenu Visočicu kako bih lagani vobler uspeo da zabacim u samu drugu obalu, pod krošnje vrba. Precizan zabačaj i klasično povlačenje, bez trzaja. Ne prođe ni dva metra, i evo udarca, klenče od stotinak grama. U narednih pola sata na ovog „minija” se zaletelo još desetak malih klenova. Fino, lepu ste varku napravili, mislim se. Pored gomile japanskih tvič voblera, evo sada i jednog domaćeg! 'Ajde sada da probam i krupne klenove na nimfe. Nađoh ih u jednom granju, opet pod mojim nogama. Menjao sam raznorazne nimfi ce, kojima inače lovim pastrmke i grgeča, i osim znatiželjnih pogleda ništa se ne beše desilo. Odem po Japija, fanatičnog kolekcionara japanskih voblera i američkih malih creature bait-ova i upitah ga ima li neki mamac crne boje, jer još jedino takav ne probah. Pregledasmo sve kesice i nađosmo potpuno crnu nimfi cu, sa tri tanka kratka repića. E, to je već bilo to! Klenovi raznoraznih veličina su ga napadali i grickali, ali igrom slučaja ne zakačih nijednog. Istina, nisam dugo ni pokušavao, svega nekih 15 minuta. Sve u svemu, naučih (i čitaocima Revira prenosim) nešto novo: klenovi vole male crne silikonske nimfe! Ako vam gomila promašaja ne deluje frustrirajuće – obavezno probajte, zabava je zagarantovana.

Neće pastmka, 'oće klen

Sunce je već žestoko ugrejalo, pa Japi i ja re- šismo da se vratimo do kola, malo odmorimo, osvežimo prirodno hlađenim pivom i još malo na jezeru pecamo bandare. Sada sam već znao dobitnu varku i nije bilo promašaja. U jezeru je bilo mnogo više grgeča nego u reci, pa se de- šavalo da na malog Goldija kreće po tridesetak grgeča, od kojih bi najbrži uvek bio upecan. Bilo je to veoma zabavno pecanje, a krupniji grgeči su čak znali i da pošteno povuku tokom borbe. Dok sam tvičkao vobler, osetih atipično snažan udarac za grgeča i nakon kontre ugledah klena od oko 30 cm kako se otima. He, he, napao je vobler u fazi mirovanja, između dva tviča, ne baš tipično za njega. Eto, i to može! Oko 16 h krenusmo uzvodno, ka klisuri Vladikine Ploče. Pivo smo odavno popili, a vodu nismo poneli (pametnjakovići). Prvo smo malo okoli- šali, ali onda bez imalo ustezanja popismo po šaku vode direkt iz Visočice (i tako više puta do kraja dana). Malo je reka u Srbiji gde ovo možete uraditi. Visočica je jedna od njih.

 

Bandari nas više nisu zanimali, već samo krupni klenovi i pastrmke. Ja sam na brzaku imao strahovito jak promašaj na Antax-a Sovu, koji pripisah pastrmki od 30 - 40 cm. Uskoro sam promašio još jednu, a onda dođosmo do jednog velikog vira, gde je trebalo očekivati krupne klenove. Opet sam zabacio Sovu br. 4 i opet imao dva-tri promašaja. „Izgleda da danas nije njen dan” - pomislih. Shvatam da sam poplašio klenove, pa pravim pauzu i opet pokušavam, ali sada vraćam malog taličnog Goldija. I zaista, već prvi zabačaj mi donese klena od kojih 30 cm.

 

Japi se takođe odlučio za minijature, ali on je forsirao plavog dvodelnog Jogija (Yogi) od oko tri cm. Taj voblerčić mu je uskoro doneo zaista predivnog klena, teškog oko kilogram. Nakon nekoliko fotografi ja glavonju vratismo u reku. Nepunih 15 minuta kasnije, istu varalicu je zgrabila prelepa potočara od oko 30 cm.

 

Bilo smo oko dva km udaljeni od kola, a mrak je ubrzano padao. Trebalo je krenuti natrag, ali se odlučih za još koji zabačaj. Sada, kada vratim fi lm - bolje da nisam zabacio, jer od onoga što se desilo još imam traume. Malu „Vidra” čikadu sam zabacio poprečno i lagano povla- čio, puštajući je da malo potone. Ipak, voda je bila jaka, a ja na visokoj obali, tako da je varka išla svega 30-40 cm duboko. Odjednom, iz dubine izlete tamna senka od dobrih pola metra, klen svih klenova, i silovito „spuca” varku! Kontrirao sam u sekundi, istovremeno kada se on okrenuo i pojurio u dubinu. On dole, ja štapom gore, prosvira kočnica na Stradiku i riba spade. Čak sam mu video veliki rep, dok zamiče u dubinu. Au, Goci, pa ovo je bio klen od oko dva kg! Proveravam kočnicu na mašinici, bojim se da je bila preslabo zategnuta, pa da zato nisam zakačio ribu, ali baš kako treba, ako ne i prejako. Dakle, nije do toga, jednostavno je loše uzeo, verovatno vrhovima ustiju. Mrak je sada već uveliko pao, pojma nemam gde je Japi, ali zato znam da smo do ovog mesta morali bar dva puta da menjamo obalu i gazimo jaku reku, a prelazili smo zajedno. Sad to treba da uradim sam, plus po mraku.

E, to vam je Visočica, reka koja čoveka toliko omađija da zaboravi na sve, uključujući i sopstvenu bezbednost!

 

Objavljeno u časopisu "Uhvati & Pusti", broj 1, decembar 2010.

Ostavite komentar