Boja noći

Postavio Pedja Pašćan 22/01/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Konačno, stigla nam je zima... Polako, skoro neprimetno, spustila se na obale naših reka i do proleća sa njih najurila većinu ribolovaca. Ostali su samo oni najuporniji (pretežno varaličari), koji pokušavaju da iščačkaju ponekog smuđa ili štuku. Istina, u toku toplijih dana na obalama se mogu sresti kolege sa štapom u rukama, da bi sa prvim mrakom nestali. Mislim da greše. Baš tada izlazim na vodu! Da se odmah razumemo, nisam ni ja neki totalni fanatik, a ni poklonik onog Markiza (beše li de Sad ili de Posle?), ali volim bre, brate, lepu zimsku noć kraj vode. Nestvarni mir, bez onih dosadnih, brbljivih zrikavaca ili slučajnih prolaznika koji se, sem u fudbal, najbolje razumeju baš u pecanje (naravno, varaličarenje im je uža specijalizacija).

Čuje se samo pad tvistera u vodu i zujanje „makine“ koja neumorno namotava konac. Dobro, često se čuje i zviždanje drila - ima li lepše muzike za ribolovčevo uho? Defi nitivno, noć je moja „boja“. Da bi sve bilo potaman, potrebno je da se prethodno sklope neke kockice. Prvo i najvažnije je da temperatura vazduha bude oko nule (mada i malecni minus od 2-3 stepena nije tragedija), čisto da posle svakih par zabačaja ne bih morao da čistim led iz sprovodnika. Ima i za to leka - odabrati štap sa većim sprovodnicima, koristiti monofi l umesto konca, premazivanje konca glicerinom (može i jestivo ulje, ali kad zadriluje zna da zamiriše na palačinke), ili povremeno potapanje par vršnih sprovodnika u vodu. Ovo poslednje je trenutni lek ali ubrzava ponovno stvaranje leda, pa ga ne bih preporučio. Poželjno je za ovakav zimski ribolov imati na mašinici nov, fabrički dobro impregniran konac, jer stari procvetali pije vodu k’o Rus vodku. Mašinica mora da bude dobro podmazana. Ovo pogotovo važi za valjčić na preklopniku preko koga ide konac, jer ćemo u protivnom često imati zastoje kod motanja, a ni kidanje konca nije isključeno. Ko to zna sam da odradi - mašala, za ostale tu je naš prijatelj Richter. Sem gore pobrojanog, potrebna nam je i topla, nepromočiva i udobna obuća, pogodna za višesatno stajanje i hodanje kraj vode, odgovarajuća jakna u kojoj se nećemo osećati sputano, vunena kapa (može i „fantomka“ ali...), rukavice, dugačke gaće (više kao znak ženi da idete na pecanje, a ne u švaleraciju), i termos sa nekim toplim napitkom.

 

Oj meseče, zvezdo sjajna

 

Spremni smo za zimske noćne čarolije. Za razliku od letnjeg perioda, kada na vodu nosimo sve varalice koje nam je „majka rodila“, sada sve možemo potrpati u par džepova na jakni ili prsluku. Malo tvistera, šaka šedova, 100-150 gr raznih glava, kesica kopči, par metara monofi la za predveze, grickalica i dobra lampa za na glavu. Monofi l možemo i da preskočimo, mada ga volim iz više razloga. Može da podnese štučje zube, pogotovo što u ovo doba godine i nisu nešto divlje. Takođe, prilikom zapinjanja za dno malo pomogne kod „praćkanja“ pa spasim i poneki tvister. Neki izbegavaju i kopče, neko tvister vezuje direktno na konac. Po meni, daleko je praktičnije koristiti kopču, zbog brže i lakše zamene tvistera ili odgovarajuće glave. Šta ćete, neko voli popa, neko popadiju...

Ono što neizostavno morate da ponesete na vodu je beskrajna upornost i strpljenje. Mnogo puta mi se dešavalo da dobijem lepog smuđa u momentima kad sam već pomišljao da se manem ćorava posla i nabodem topli krevet. Za razliku od toplijeg dela godine, zimski smuđ nema klasični „cug“. S obzirom da je njegove hrane manje, ne može da bira kad će da jede, neg’ jede onda kad ima šta - sirotinjska varijanta. Može da ti opali u bilo koje doba noći! Dobijao sam ga od samog sumraka pa sve do „gluvog doba“ (01- 02 h), ponekad i kasnije. Jednostavno, bacam neko vreme na par pozicija, ništa se ne dešava, napravim pola sata pauzu da izduvanim par cigara i vratim se na „posao“. Gle čuda, evo ga, sačekalo me zlato mamino. Po nekom nepisanom pravilu, u ovo doba godine udaraju samo oni od poluteške kategorije pa naviše. Jako retko mi se okači neki „večerinović“ (oni oko kile, dovoljni za večeru prosečnom Srbinu). Još nešto, po meni veoma važno: ne očekujte udarce koji izbijaju štap iz ruke (mada bude i takvih). Potmuli, neznatni „čuk“ kao da ste očešali granu, to je sve. Boga mi, zna i da se samo okači, k’o džak krompira. Mnogo puta mi se dešavalo da tvister jednostavno stane, kao da je zapeo za prepreku. Kontra. Ide nešto teško (k’o podeblja grana), ne otima se, ne daje znake života a kad već krenem da bogoradam, na površini „prokuva“ doooobar smuđ. Zatim se sjuri u dubinu k’o nezdrav i počne da „pumpa“. Adrenalin udario u glavu. Zima??? Ma jok, toplo mi oko srca.

 

Čelična šaka u svilenoj rukavici

 

Sad treba biti hladne glave (uprkos vunenoj kapi) jer su u ovakvim slučajevima spadanja jako česta. Naime, tromi zimski smuđ je video nešto, mrdnuo repom tek da ga stigne i to „nešto“ jednostavno usisao velikim ustima. U dobrom broju slučajeva udica je plitko zabodena, uz samu ivicu čeljusti. Svako dalje „silovanje“ znači i gubitak ribe. Stoga pre pecanja dril naštelujem sasvim meko i ne žurim preterano sa podizanjem ribe na površinu. Sam će se on pokazati kad mu dođe vreme. Lampa je tu od velike pomoći – kad macan prokuva, lakše vidim gde je spakovao tvister. Na osnovu toga se opredeljujem na koji ću ga način dalje „maziti“. Ako vidim da se „drži za kožuru“, vadim ga k’o da sam zakačio kašikaru za osigurač. Zašto i žuriti - najlepši deo priče i jeste samo vađenje staklenca, natenane. Kad vam se jednom ovakav macan nađe u rukama, zaboravićete na hladnoću, umor, ukočene prste i promrzli nos. Nestrpljivo ćete čekati neku sličnu, „topljikavu“ noć bez vetra, obasjanu mesečinom. Kol’ko da nekom sličnom lepotanu - lepotici (opet ono o popu i popadiji...) zakažete „sudar“ u Velikom limanu tačno u 22,00 h.

 

Autor teksta: Dejan Mučalica - Uča
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 23, Februar 2011

Ostavite komentar