Voblovanje

Postavio Pedja Pašćan 09/08/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Dobro je poznato da su pecaroši pripadnici jedne posebne „nacije”... Sve što važi za normalan svet kod njih pada u vodu... Kao dugogodišnji varaličar, sretao sam na vodi razne „fele” ribolovaca i uvideo da je ipak osnovna razlika među njima pristup pecanju i otvorenost za novotarije i moderne tehnike ribolova...

Tradicionalisti još uvek koriste dobro staro guščje pero dok pecaju belu ili šarana, dodajući tek poneki plovak od balze, ali zato beže od veglera i laganih takmičarskih plovaka „k'o đavo od krsta”. Dubinkaši se ne odriču paternostera (dve udice namamčene crvima, glistama, hlebom ili kukuruzom + poteže olovo), a sa podozrenjem gledaju „tamo neke fidera- še i moderne šarandžije” sa predvezima, kaveznim hranilicama, magotima, signalizatorima, rod podovima, toplim podovima, tapisonima... Ma čega sve tu nema. „Igračke za bogate i dokone” reći će vam na vaše upitne poglede. Slično je i sa varaličarima (posebno su „tvrdi” štukaroši), koji svoju zubatu mezimicu i dan danas jure standardnim mepsovima i kašikama. I ako znam da je ribe sve manje i manje i da su bez novotarija ulovi svedeni na „teoretske šanse”, ja i dalje pripadam toj staroj, tvrdokornoj školi varaličarenja štuke. Znam ja šta je „jerk”, znam i šta je „tvitch” ali mi je vobler draži. I posle više od 30 godina neumornog okretanja ručice i upornog vođenja raznih varalica, ne odričem se svojih metalnih, plastičnih i drvenih ljubimaca, na koje sam, bar do sada (a ne vidim razlog da tako ne bude i u buduće!) imao nebrojeno mnogo štuka sasvim solidnih „gabarita”. Pa da krenemo redom...

 

Moje prve varalice

Bili su to leptiri čuvenog francuskog „meppsa” (mnogi i danas sve leptiraste varalice jednostavno tako i zovu „mepsovi”) i kašikaste varalice, pogađate, DAM Efcet. Tokom silnih godina koje su protekle, jedino što se promenilo je ogroman broj novih proizvođača koji su ih uvrstili u svoj asortiman, te novi dezeni i donekle modifikovani oblici, pojedini dodaci koji, naravno, jel' te, „neodoljivo privlače štuku” da baš njih odabere za svoj doručak... Suština je ostala ista. Oni štuku privlače svojom vibracijom i odbljeskom koje krilce ili kašika stvara pri rotaciji, a hologramske folije, drečavi dezeni sa tehno-žurki, kićanke, perlice, „žive oči” i ostala „pomagala” su više tu da bi „navatali” ribolovca, a štuka mu dođe nešto kao kolateralna šteta... Ne kažem, ima u tim frizerajima i dobrih stvari (lično volim da mi varalica ima kićanku na troki, a zbog dubine na kojoj najčešće lovim, ponekad i preko tri metra, koristim olovna otežanja koja se dodaju leptirima). Samo, bez dobre rotacije i izazovne vibracije - čabar... Kašike su, čini mi se, do sada pretrpele najmanje izmena od kako ih je Bog stvorio. Tu i tamo po neki novi dezeni, folije,po neko „živo oko”, neznatne izmene osnovnog oblika, ali je suština ostala ista (a ruku na srce mislim da će tako i ostati). Povlačite je lagano, što bliže dnu, pustite je da malo propada, pa ubrzajte da pobegne sa dna i... Bum! Nema tu puno filozofije, samo mišići i upornost! Osnovni princip koji važi za leptire i kašike otkriven je davne hiljadu osamsto i neke (a možda i pre) i jednostavno glasi „Bistra voda, sun- čan dan - tamniji dekori; mutna voda, oblačno, kišovito - svetliji dekori”! Sve ostalo je prepušteno mašti ribolovca. Drugu grupu (ali meni dražu) mojih „favorita” čine vobleri, bilo da su plastični ili napravljeni od balze. Od njih se ne odvajam i svoje najveće štuke ulovio sam upravo na ove „male prevarante” što pokušavaju da imitiraju uplašenu ili povređenu ribicu. Normalno, moji prvi vobleri u životu su bili delo onog zaludnog finskog ribara (da li postoji neko ko nije čuo za Rapalu?), ali otkako je novčanik počeo da „otkazuje poslušnost”, otkrio sam masu odličnih domaćih voblera. Sem čuvenog Ace Veselinovića i njegovog „ružnog (najružnijeg) pačeta”, a u novije vreme i njegovog „alexa”, tu je i Arsa „calipso”, Nišlije „antaks”, Koste i njegovih „kzv” kreacija, „moša” i mnogih drugih, znanih i neznanih, uspešnih i manje uspešnih majstora obrade drveta.

 

Vobleri - izbor

Ono što ja volim je osećaj kad vobler „promrda” u vodi, krene prema meni i... Stane! Ako to nije zbog neke grane ili kamena, onda je to siguran znak da ga je pronašla neka štuka (ili je ON našao NJU). Sledi poznati zvuk drila, iskakanje iz vode praćeno besnim mlataranjem glavom, prihvatanje štuke rukom (meredov ne koristim), osmeh, slikanje i... Videćemo se jednom ponovo! Nadam se. E, da bi svega toga bilo, pažljivo odabirem voblere za različite situacije. Zajedničko im je da su to uglavnom dubokoronci (ređe srednjeronci, nikada plitkoronci), izrazito jake vibracije, dugi od 7 do 13 cm, sa „kao zmija” oštrim trokrakama, solidne težine, da se ne patim sa dalekim i preciznim zabačajima, dezeni omiljenih štukinih poslastica (kaugleri, bandari, bodorkice), ali i onih „nenormalnih” (ko mi u prirodi pronađe „Fire tiger” ili GFR kedera, vodim ga na piće!). Na sve to treba dodati malo sreće, puno upornosti i mrvicu tvrdoglavosti, pa sve to zajedno peći na tihoj vatri oko 45 minuta, bez mešanja i drmusanja... Najveća mana voblera je, uz relativno visoku cenu, koja nas često sprečava da ih bacamo „tamo gde treba”, je njihova osetljivost na štučje zube. Krupnije tete oljušte lak i boju (lako se da zakrpiti), a ponekad ga jednostavno tako raskupusaju da tu nema pomoći...

Sve to ipak ide u „rok službe” i brzo se zaboravlja. Ostaje samo sećanje (ponekad i neka fotografija) na lepu tigricu koja nam je „onomad razbucala onu Rapalu od 10 €”. Psovke se na fotografiji ne vide. Štuke sa slika ulovio sam prošle i pretprošle godine na „Calipso” F6 GFR, i Reef runner 9 cm. Ako vam kažem da nisam koristio sajlu nego predvez od monofila 0,35 mm sve će vam biti jasno. Naime, primetio sam (ne samo ja), da suviše krute veze, kakvu daju sajle, ometaju rad voblera, umrtvljuju ga i zato ih izbegavam. Osnovno je „pro- čitati“ vodu, odrediti dubinu, pronaći prepreke i rupe na dnu (svi znaju da su to omiljena štukina legla), precizno zabaciti i voditi vobler što bliže dnu... Polako, „s razumevanjem”. Nijedna štuka tome neće odoleti! A ako se plašite kidanja, i ako vam je žao svog drvenog ljubimca... Uzalud se trudite. Gledaćete druge kako na obalu izvla- če podebelu štuju, koja je ležala tamo kod onog panja u vodi i čekala, čekala... Stegnite srce i zabacite! Ipak je to samo komad balze sa dve trokrake, lepo ofarban i u kutiji mrtav... Hrabrima i sreća pomaže...

E, braćo moja po oružju, zato ja „volem da voblujem”.

Bistro i vidimo se jednom na vodi!

 

Autor teksta: Dejan Mučalica Uča
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 16, jul 2010.

Ostavite komentar