Poslednji tekstovi
Ode mlađ u propast
Ode mlađ u propast
16/10/2017 0

Prirodna hrana šarana
Prirodna hrana šarana
16/10/2017 0

Kupujmo domaće
Kupujmo domaće
10/10/2017 0

Ingrediant profiles V-deo
Ingrediant profiles V-deo
04/10/2017 0

Ponos Mladenovca
Ponos Mladenovca
04/10/2017 0

Una kod Bosanske Krupe

Postavio Pedja Pašćan 09/08/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Neposredni povod za ovu priču bio je odlazak naše male ekipe početkom juna u Bosansku Krupu, na tradicionalno takmičenje u lovu mladice na Uni, koje se organizuje već osmu godinu pod nazivom „U poteri za kraljicom Une“...

Mada nisam poklonik nikakve vrste takmičenja u ribolovu, ova manifestacija mi je nekako prirasla srcu, prije svega zbog izuzetno ljubaznih domaćina ali i zbog činjenice da se sve to događa na Uni – najljepšoj evropskoj rijeci. Ovo neće biti reportaža sa takmičenja u lovu mladice, mada bi bilo nepravedno prema organizatorima i našim divnim domaćinima ne prozboriti i o tome koju riječ. Zato ćemo kazivanje krenuti obrnutim putem od poslijedice ka uzroku. U ovom slučaju posljedica je veliko riblje bogatstvo Une, a uzrok je duhovno bogatstvo ljudi ovog kraja.

 

Drina – raj u ostavci

Svima koji se bave lovom mladice u našoj zemlji dobro je poznat istorijat „Mladicijada“ u Bajinoj Bašti. Bila je to najveća smotra varaličara na prostorima Balkana, kojoj je prisustvovao impresivan broj ribolovaca iz svih krajeva bivše Jugoslavije i susjednih zemalja. Sjećam se ‘95., ‘96. kada su ljudi u nedostatku smiještajnih kapaciteta, razapinjali šatore kraj Drine, a mnogi bi prespavali i u automobilima. Mada u to doba još nije bilo silikonskih glavinjara i upredenih struna, lovilo se mnogo mladica, a pobjeđivale su ribe i od 15-ak kilograma. Lovili su i pobjeđivali čak i oni, kojima je to bio prvi susret sa Drinom i mladicom. Kao posljedica ovog izuzetno popularnog takmičenja, počeli su nicati kraj Drine razni pansioni i konačišta, a broj novopečenih mladičara rastao je geometrijskom progresijom. Nekada sport rijetkih usamljenika i fanatika, mladičarenje je postalo masovni pokret, pitanje prestiža i prijeko potrebne hrane za vječno gladnu sujetu. Paralelno sa naglim rastom interesa za lov mladice, čemu su kumovali i ribolovački časopisi i specijalizovane tv emisije, unapređivao se i arsenal za konačni „obračun“ sa ovom plemenitom, ali nadasve rijetkom ribom. Pojava upredenih struna, silikonskih glavinjara i ekstremno velikih mašinica sa špulnom za daleke izbačaje, omogućili su i najvećem paceru da „preore” Drinu uzduž i popreko. Sa novim alatima više nije bilo onih nemogućih tačaka do kojih se ranije nije ni pomišljalo zabaciti. Drina je na prečac postala „globalni“ potok. Doda li se svemu ovome i gotovo legalizovani noćni ribolov, nije trebalo mnogo pameti da se prognozira konačni ishod rata između čoveka i mladice. Čovek nikada ne gubi, zar ne?

Godine su prolazile, mladice je bilo sve manje, ali se „Mladicijada“ i dalje održava. Možda je i dobro što se održava jer, upravo su te (Mladici)jade, prvobitno zamišljene kao promocija ribljeg bogatstva Drine, pokazale u najogoljenijem obliku kako te ribe zapravo više nema. Ima je, ali samo u onoj meri, koja omogućava lokalnim dokoličarima, što svaku noć vise na Drini da uhvate pokoju i potom je islikaju u hiljadu poza. Armija „mladičara“ polako se ali sigurno osipala, a na vodi ostadoše samo generali.

O posljedicama propasti Drine kao mladičarske vode dalo bi se naširoko i nadugačko raspravljati, ali na kraju se sve svodi na par šturih rečenica. Dinamika izlova bila je daleko veća od prirodnog prirasta ove ribe. Bilo je tu i tamo par nespretnih pokušaja poribljavanja, ali sve se to svodilo na mnogo šuplje priče i nikakva dijela. I danas se tu i tamo pojavi „mesija“, koji zaprijeti sitnim poribljavanjem i radikalnim izmjenama režima lova, ali sve se to kao i ranije završi na isti način - u kafani sa viškom maligana i brdom holesterola u tanjiru. Zanimljivo, kad god se javno priča a ništa ne radi, u ovim krajevima se u završnici uvjek pojavi zakonodavac i opuca neku zabranu. Čemu tu neko poribljavanje, kada naš čovjek najbolje razumije jezik zabrana. Zabrani i kažnjavaj, a stvari će se nekako same od sebe popraviti. Ni manje zemlje ni više zabrana, a ribi ni traga ni glasa. Neki misle da se riba najbolje mrijesti u paragrafima. Zabranomanija kao pojava do te mjere je inkorporirana u kolektivni duh nacije, da već postoji fiziološki fenomen u direktnoj vezi sa genetskim zapisom našeg naroda. Zabranjeno mi je, dokle postojim – glasio bi otprilike prevod čuvene Dekartove maksime na srpski.

Braniti da, ali ne da se lovi riba, već da se kući mogu ponijeti tri mladice godišnje. To nije nikakva epohalna novina, već u praksi provjereno staro rešenje iz Titovog doba. Braniti da, ali i stalno poribljavati. Plaćamo jednu od najskupljih dozvola u Evropi, a bilo bi zanimljivo čuti koliko je to mladica ubačeno u Drinu u proteklih 15 godina. Osim toga, otkud to da su samo ribolovci odgovorni za stanje ribljeg bogatstva? Rijeke su nacionalno blago i to ono najveće, pa ako je tako, a tako je, država bi direktno morala snositi najveći teret u održavanju i unapređenju tog blaga. Ko još normalan može pomisliti da se naša jedina rijeka nulte kategorije kvaliteta može sačuvati i unaprediti sredstvima lokalnih upravljača, koji prodaju par stotina dozvola za ribolov godišnje. To nije dovoljno ni da pokrije minimalnu platu onih nekoliko čuvara, kojima valja skinuti koju za njihov višegodišnji boj protiv vetrenjača. Koje poribljavanje, koji bakrači. Bez intervencije države ili privatnog kapitala, ova moćna rijeka će uskoro ostati ne samo bez mladice, već i bez škobalja.

 

Una aktivni raj

Da se rijeka i pored loših zakona ipak da sačuvati ubijedili smo se na primjeru Une u Bosanskoj Krupi početkom juna. Nemam iluzija da će primer Une nekog iz „vrha“ ganuti ili, ne daj Bože pokrenuti na akciju, ali, što reče pjesnik – rekoh, dušu spasih.

Ako na jednom takmičenju u varaličarenju, pogotovo varaličarenju mladice, četrdesetak takmičara uhvati više od 40 riba, pa se ta situacija ponavlja iz godine u godinu, i nedovoljno upućenom postaje jasno da u toj vodi stanuje jako mnogo riba. Istina, ove godine uhvaćeno je „samo“ 10 mladica, ali svi znaju da to nije rezultat smanjenog broja riba u Uni, već slabije aktivnosti mladice. Ako se ima u vidu da se takmičenje održava u centru grada, sa svom gradskom vrevom i svjetlima, te da se na vodi nalazi neprirodno veliki broj ljudi, onda gore navedeni ulovi još više dobijaju na svom značaju. Koliko tu zaista ima ribe, najbolje se da videti na jednom video zapisu koji su snimili lokalni ribolovci podvodnom kamerom i taj snimak pustili na internetu. U jednom momentu u kadru se nalazi čak 50 mladica!? Pa da je klen u pitanju previše je, a kamoli mladice.

Otkuda tolika riba, upitaće se svako, a naročito naši ribolovci sa Drine. Ili, ima li na Drini mjesta sa tolikom koncentracijom mladice? Na ovo drugo pitanje ćemo odmah odgovoriti - nema.

Odgovor na prvo pitanje je jednostavno, ali se neke stvari prethodno moraju poznavati. Naime, na većini bosanskih rijeka, u gradskim zonama, postoji trajna zabrana ribolova. Neko je to nekada davno tako utvrdio i, mada nikome nije jasnan razlog te zabrane, svi se toga manje-više pridržavaju. U nekim gradovima te zabrane svedene su na simboličnih stotinjak metara u najužoj gradskoj zoni, ali ima gradova gdje se te zabrane protežu i na širu gradsku zonu i znaju biti dugačke par kilometara. Na rijeci Uni odvajkada se poštovala zabrana lova u gradskoj zoni. U Bihaću na primjer, čak i za vrijeme poslednjeg rata, kada je harala teška glad, najstrožije je bilo zabranjen svaki ribolov na Uni. Zato danas u Bihaću imate pravu turističku atrakciju na terasama restorana, koje se nadvijaju iznad Une. Bacite u vodu pola lepinje i poslije par sekundi pod noge vam dolazie ogromne potočare i otimaju se o krupni zalogaj. Slično je i u Bosanskoj Krupi, gdje sa gradskih mostova gledate ogromna jata krupnih plotica, a u prelivima mnoštvo lipljana. Tek u ovom gradu shvatio sam duboki smisao te zabrane ribolova u gradskoj zoni. Kada bi kojim slučajem dopustili da se lovi u gradu, vrlo brzo bi te plotice, lipljeni i mladice bili desetkovani, a lokalni živalj bi bio uskraćen za svakodnevno uživanje u gledanju mnoštva riba. Za mnoge je upravo taj prvi pogled na ribu sa gradskog mosta bio onaj presudni motiv, da se još kao dijeca prihvate štapa i uđu u slatko ludilo ribolova. I za slučajne putnike taj prizor gradskog „akvarijuma“ deluje okrepljujuće i tera ga da se zadrži u gradu duže nego što je planirao. Upravo zbog tih putnika, ali i zbog onih koje bi tek trebalo nagovoriti da dođu, pametni Krupljani odlučiše da u centru grada, dakle, tamo gdje se nikada nije lovilo, naprave poseban revir za lov mladice, po principu „uhvati i pusti“. Ljudi su se rukovodili prostom logikom. Ako mušičari mogu da imaju tolike revire širom Bosne i da dobro plaćaju zadovoljstvo lova bez zadržavanja ribe, zašto tako nešto ne bi priuštili i ljubiteljima lova mladice. Udruženje ribolovaca imaće od tog revira solidne prihode za potrebe jačanja čuvarske službe i za poribljavanje, a grad će imati koristi od mnoštva turista, koji se tu po pravilu zadrže više dana i dolaze često u toku godine.

I zaista prve novce zarađene u mladičarskom reviru, uložili su u uređenje i poribljavanje čuvene Krušnice (desna pritoka Une), od koje je napravljen prvorazredni revir za klasično mušičarenje. Da je Krušnica pravo čudo uvjerio sam se lično drugog dana boravka u ovoj regiji. Po temperaturi od 35 stepeni i najjačem suncu, pošlo mi je za rukom da za nepunih pola sata, a i to na površinsku mušicu, uhvatim 14 lipljana, i to uglavnom između 35 i 43 centimentra. To nikada i nigdje nisam doživio. Cijena od 20 eura za strane, odnosno 20 km za domaće ribolovce više je nego simbolična naknada za revir ovakvog boniteta. Mada lično nisam ljubitelj tih „specijalnih“ revira, jer mislim da bi sve vode trebalo da budu jedan veliki posebni revir, ipak se ne mogu oteti utisku da je Krušnica jedna od onih idealnih voda za uvođenje početnika u čarobni svet mušičarenja.

 

O, sveta raznovrsnost

Za mene kao totalnog ribolovca, koji lovi sve vrste riba i svim mogućim tehnikama, boljeg mjesta od Une nema na svjetu. Od ranog jutra do kasno u noć na Uni se neprestano smenjuju aktivnosti različitih riba. Osim toga, za razliku od moje voljene Drine, na ovoj rijeci nema one traumatične oscilacije vodostaja. Ako te ne svrbi cijeli dan moćeš provesti na istom mjestu i loviti sve moguće ribe – pastrmke, lipljane, škobalje, plotnice, mrene, klenove i, hvala Bogu, kad omrkne, mladice. Još ako upoznate mog druga, velikog ribolovca i još većeg merakliju, Mehu Mulakića, lako ćete se dogovoriti da provedete nekoliko dana na njegovom privatnom ostrvu na samom ulazu u čuveni kanjon Srbljani. Tu neposredno iznad Mehine kolibe, na čuvenom viru Crno jezero, nalazi se mož- da i najveća koncentracija unske mladice, ali i orjaš- kih plotica, koje vam lako skrate dan u iščekivanju večernjeg varaličarenja. I na kraju, život je kratak i dragocjen da bi ste ga protraćili loveći samo na zavičajnim vodama. Treba s vremena na vreme probuditi u sebi avanturistu, upaliti auto i sa najboljim drugom zapucati negdje gdje do sada niste bili. Poradite na svojim ribolovačkim biografijama, još dok imate dinamita u petama. U ribolovu ne važi ona nikada nije kasno.

Bistre vode i srećan početak pune sezone, želi vam vaš kolega i drugar.

 

Autor teksta: Ranko Travar
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 16, jul 2010.

Ostavite komentar