...u svom izvorištu

Postavio Pedja Pašćan 29/09/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,Destinacije / Vode,

Ko nema u glavi, ima u rezervoaru, glasi novi oblik poslovice koja je bila aktuelna u društvu mojih prijatelja sa kojima sam se, svojevremeno, napecao na Dunavu. Bila je to ekipa iskusnih varaličara koji su godinama lovili smuđeve sve do Golupca, a štuke po banatskim vodama. Na poziv, druga iz Mijonice (Valjevske) da dođemo i pecamo skobalja na Kolubari koji nekoliko dana radi odlično, odazvali smo se u roku od par sati. Iako je grupu sačinjavalo dva varaličara, jedan profesionalni alas i moja malenkost mušičar, poneli smo bolonjeze i kamaru predveza, plovaka i prihrane, jer je dan na vodi imperativ, pa makar i uz tehniku koja nije primarna. Godine provedene na čamcima i sa štapom u ruci su ulivale samopouzdanje da smo dorasli i ovoj tehnici lova...

Vožnja je obilovala pošalicama i vedrim raspoloženjem, uzrokovano najzad lepim danom posle obilnih kiša koje su dale pečat ovom proleću. Tako je bilo sve do samog cilja gde nas je dočekao šok! Kolubara mutna k´o reka Marica (...nosi konje i junake...) iz narodne pesme. Sastanak sa domaćinom i pored roštilja i hladnog piva, je protekao tužan i čemeran dok jedan član ekipe nije predložio da se „provozamo” još desetak kilometara dalje do Brežđa da poseti oca. Rečeno - učinjeno. Vožnja kroz divne predele podnožja Divčibara je protekla kao na parastosu, do samog sela, kada je zvuk motora nadjačao šum vode i nekoliko kaskada, prava muzika. Samo mesto preseca Ribnica, starim gvozdenim mostom i to samo 400 m od svog nastanka. Dve rečice Paklešnica i Manastirica uz pomoć nekoliko potoka (Crkvina, Duboki...) se strmoglavljuju sa Ravne Gore i Maljena stvarajući Ribnicu koja je tu još uvek divlja, uska i brza. Svi problemi su odmah zaboravljeni a srce je zakucalo u ritmu salse. Neki naši Bogovi pecanja su nas milosrdno pogledali i poklonili nam ovakvu lepotu. Naravno da su u futrolama našli svoje mesto i varaličarci (mada malo dugi za ovakvu vodu) naoružani lakim mašinicama. Iz varaličarske kutije su izronili leptiri i vobleri za klena, koga ovde ima puno i uživanje je počelo. Prvi su vodu osetili vobleri iz palete Rapala i Goldy, ali problem je bila veličina tih varalica. Svi naši pokušaji da prevarimo bar nekog neiskusnijeg a da bude bar 20-ak cm nisu davali rezultata, a to je bio trenutak da se otvori kutijica sa još sitnijim varalicama koje su, kod pravljenja (sve ručni rad osim Meppsa) već bile namenjene Peku, Mlavi i Grzi, ali po onoj staroj nije kome je namenjeno – nego kome je suđeno, prvi put su vobleri od 1,5 – 2 cm zaparali vodu. Prvi, drugi... Peti... Deveti... Sedamnaesti... A ni jedan preko 150 gr. Bruka i sramota. Svi klenovi koji su se kačili su bili više u klasi kedera nego ribe koju bi bilo lepo varali- čariti. Naravno sav podmladak smo vraćali da stasaju dok ne dođemo sa adekvatnom opremom, što bi trebalo da podrazumeva mušičarce, uostalom i naš Master instruktror EFFA uvek govori da je bogohuljenje otići do reke pa makar i da je pogledamo bez odgovarajućeg štapa i kutije sa muvama, što ja ovaj putam nisam uradio...

Nahranili smo dušu, napunili baterije i videli ribu. Pred nama je šuma prostrla predivan proplanak gde nastaje Ribnica. Oprezno prilaženje je bilo nagrađeno pogledom na dno, gde je dubina bila jedva 30-ak cm (rečica je još zamućena od kiša), koje je otkrivalo manja jata klenova i po koju krkušu. Nije baš doživljaj, ni uživanje zabaciti malu varalicu na reci koja je široka 10-ak metara a da te klen ne vidi. No to nam nije smetalo da na obalu privedemo desetak manjih riba, malo većih od kori- šćenih voblera. Posebno uživanje je bilo gledati ribicu koja bezglavo juri varalicu i kljucka je u pokušaju da je proguta. Top mesta na koje smo mi tipovali su bili delovi reke gde je ispod čkalje dubina dostizala i 2,5 m, a takvih mesta je jako puno. Uzano korito na takvim delovima je, i pored velike dubine, činilo da voda bude izuzetno brza što je dodatno otežavalo naše pokušaje da voblere držimo u matici, postepeno povećavajući dubinu a da monofil, ni jednog trenutka ne dođe u kontakt sa oštrom stenom po ivici čkalje jer bi to značilo gubitak varalice. Iako nismo uhvatili ni jednu ozbiljnu ribu, Ribnica je reka kojoj ćemo se ponovo vratiti, jer ova re- čica ima sve što je potrebno da bi se ribolovac na kraju pecanja osetio zadovoljno čak i u slučaju da ništa ne upeca.

 

Zmije, naše domaće

 

Jedan detalj je bacio senku na ovaj dan u predivnoj prirodi a to su bile zmije. Dugo proleće sa nižom temperaturom i svakodnevne kiše su uticale i na ove gmizavce. Kako je ovo bio prvi dan kada se temperatura popela blizu 30-og podeoka, poskoci su se razmileli po otvorenom kako bi svoju telesnu temperaturu doveli na „radni mod”. Šetnja pored obale ove planinske rečice je bila praćena čestim siktanjem gmizavaca koji su upozoravali na svoje prisustvo, što je neke članove naše ekipe teralo što dalje od reke. U takvim situacijama znaci straha, pa i panike su vrlo česti, mada potpuno bez razloga.

U našoj zemlji je karakteristič- no da šarka (Vipera Berus) obitava do nadmorske visine od 600 m a da iznad toga dominira poskok (Vipera amodites). Ovde je bio skoro podjednak broj obe vrste. Kako neki izveštaji pokazuju, ove dve vrste jedinih otrovnica u Srbiji su sve češće na istom terenu. Ribnica je toga dana bila okružena zmijama.

Srpska divologija obiluje pričama o zmajevima i gujama a strah od ovih gmizavaca je, neopravdano, prisutan i danas. Poskok, kao najotrovnija zmija Evrope je sposoban da ubije životinju do veličine laneta, ali se ipak o njemu raspredaju legende.

Da pomenem da u Srbiji godišnje imamo prijavljeno između 70 i 90 slučajeva ujeda ove zmije, ali bez fatalnih posledica. Evropska statistika dokazuje da od 100 ujeda samo 10 završavaju smrću a od njih 10 samo jedan umire od samog otrova. U ostalih devet slu- čajeva je to preosetljivost na enzime koji se tu nalaze. Kako Svetska zdravstvena Organizacija tvrdi, u Evropi je desetostruko više žrtava na godišnjem novu od ujeda pčele nego od evropskih zmija. U slučaju ujeda otrovnice potrebno je što pre transportovati čoveka do prve ambulante a, hvala Bogu, dovoljno smo dobro organizovani da se one nalaze u skoro svakom mestu. I da ne bi previše pričao o zmijama, reći ću samo da ujed boli, ali da nije smrtonosan, što dokazuju i slučajevi iz moje porodice.

Naravno, povratak kući pomerili su nam meštani Brežđa, uz priču, domaću rakiju i sir, što nam baš i nije teško palo, jer Bogovi ribolova su nas, ipak pogledali...

 

Autor teksta: Zoran Premčevski ;
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 17, avgust 2010.

Ostavite komentar