Servirajmo fino

Postavio Pedja Pašćan 14/05/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Sezona je konačno otvorena. Zahuktala su se ribolovačka takmičenja, pa i ona feederaška. Bili smo znatiželjni: kakvu taktiku koriste naši severni susedi na svom pojedinačnom državnom prvenstvu u feeder tehnici. Posmatrali smo majstora Erdei Atilu. Kako nam Atila priča, kad se takmičenje odvija na njemu nepoznatoj vodi, redovno se odlučuje za upotrebu fi ne feeder tehnike.

I kod nas postoje mrtvaje okovane trskom, iz kojih su vredni zaljubljenici iz vode izvukli suvišan mulj, te uređivanjem obale stvorili prelepu destinaciju za izletnike i ribolovce. Upravo na takvoj vodi u Kečki (Mađarska), na visokorangiranom takmičenju je naš stari poznanik Atila Erdei testirao svoje feeder umeće.

Čim je zaposeo poziciju, sav pribor i oprema su se, korak po korak, našli na svojim ustaljenim mestima. Počevši od pecaroške stolice, držača štapova, tacne za mamce, pa do meredova i saka. Sijalo je sunce i bilo je prijatno iako je vetar duvao sa Atiline desne strane, u leđa. Na sličnim takmičarskim pistama dno zna da bude poprilično ujednačeno, tako da nema veće razlike u uspešnosti od mesta do mesta. Količina ulova na ovakvim terenima itekako zavisi od odabranog pribora i precizno primenjene tehnike, kao i od upotrebe primame i mamca.

 

OPREMA I MAMCI

 

Atila je za start izvadio svoj Tubertini Blackwood-FD Feeder štap od 3,60m, na koji je namontirao Tubertini Vertigo match mašinicu br. 55, uz Tubertini Aff ondante (tonući najlon) od 0,18mm. Koristio je montažu „dupla omča”, a latio se dvadesetogramske hranilice valjkastog oblika. Ona je bila idealna za postizanje željene daljine zabačaja od nekih 30 metara. Naime, popunjena primamom ovakva hranilica teži negde oko 50g, pa je sve u skladu sa težinom bacanja dotičnog feeder štapa. Hranilica je bila pričvr- šćena na krak duže omče uz upotrebu virble sa kopčom. Ovo zna dobro da dođe kod brzog menjanja hranilice u slučajevima kad uslovi pecanja to zahtevaju. Na primer, kod prelaska sa osnovnog hranjenja na pecanje (kad se prihranjuje većom hranilicom, koja se posle zamenjuje manjom). Ili kada je potrebno menjati hranilicu zbog vetra koji duva promenljivim intenzitetom. U donju, kraću omču - čiji je prečnik bio nekih 5cm - vezan je četrdesetak centimetara dugačak predvez sa udicom (najlon 0,12mm, udica broj 14).

Što se primame tiče, Atila je pripremio zrnastu masu od brzotopivih peleta u koju je umešao šećerca. Mix je obogatio crvićima i larvama komarca. On ima običaj da suvu, praškastu primamu izmeša satima pre pecanja, da bi na obali dodavanjem vode samo odredio postojanost mixa, protresao ga kroz sito i u njega umešao šećerac. Tek onda u primamu stavlja žive mamce: crviće i larve od komaraca.

 

LARVE KOMARACA U FEEDER PRIMAMI

 

Atila nam je skrenuo pažnju, da kad stavljamo larve od komaraca u primamu treba da ih prethodno pospemo praškom koji ih razdvaja, i da ih takve celo vreme držimo u posebnoj posudi. Na vodi, iz te posude postepeno ih dodajemo u primamu koju smo već izdvojili za zabacivanje. Naime, so i šećer koji se nalaze u osnovnom mixu znaju negativno da utiču na živahnost larvi. Mogu ih čak i brzo ubiti, čineći ih beskorisnim.

 

DEŠAVANJA NA VODI

 

Atila je rutinski montirao veću hranilicu, koja je imala funkciju da odradi posao osnovnog hranjenja. Nakon prvog preciznog zabačaja, osnovni najlon se našao u klipsu mašinice, čime je bila fiksirana dužina ostalih zabačaja. Usledilo je koncentrisano hranjenje, što je osnova uspešnog ribolova. U praksi, to je značilo petnaestak zabačaja, te se u vodi, na površini od 1,5 kvadratnog metra, našlo nešto više od 1,5kg primame.

Sledila je zamena veće hranilice manjom. Manja hranilica napunjena je primamom, a na udicu Atila je nanizao šest-sedam larvi komaraca. Da bi udarima vetra bilo izlo- ženo što manje najlona, Atila je spustio špic štapa skoro do površine vode. Minuti su prolazili. Tu i tamo, na pisti su počeli da se javljaju ulovi: po koji karaš, bela riba. Na suprotnoj strani pao je i manji šaran. Više od pola sata Atila je bio zauzet zabačajima, koje je ponavljao svakih pet minuta. Ne samo da nije imao poteza, već osetljivi vrh štapa nije registrovao ni uplivavanje ribe na hranilište. Međutim, iako nije imao ni potez, Atila je neumorno nastavio da hrani mesto manjom hranilicom. Kod svakog drugog zabačaja menjao je i larve na udici. Marljiv rad i tiho iščekivanje odjedom su prekinula tri uzastopna i sve jače savijanja špica. Atila je refl eksno kontrirao...

Feeder štap se lepo savio. Dugački, lenji udarci su govorili da se na udici našla krupnija riba, prelepa deverika kila- šica. Ohrabrujući početak. Nakon prvog poentiranja, ponovo je usledilo zatišje. Ne za dugo. Posle trećeg zabacivanja, vrh štapa je javio novi ugriz. Bio je to srebrni karaš od oko 200 grama. Izgleda da je hranilište proradilo.

 

BITAN JE RITAM

 

„Montažu sa udicom nikad ne ostavljam u vodi duže od deset minuta. Možda na najlonu ima mršenja, možda je položaj mamca na dnu loš, a i dobro je zadržati kontinuitet hranjenja.”, primetio je Atila.

Kod njega potezi postaju sve učestaliji. U početku se javljaju uglavnom babuške od 100 do 300 grama, ali hranilište kasnije u sve većem broju zauzimaju krupne deverike. Veličina ulova već se nazire na osnovu ponašanja špica prilikom prvog ugriza. Snažnijim povlačenjem špica, veći primerci pokazuju svoje interesovanje za mamcem, dok se manje ribe predstavljaju brzim i kraćim trzajima. U kasnijoj fazi pecanja Atila je eksperimentisao i sa mamcima. Pecanje je započeo larvama od komaraca. Koristio je i „ružu”, i to je bila dobitna kombinacija. Kako se broj riba na hranilištu povećavao, počeo je da koristi sendviče od crvića i larvi. Kasnije je prešao na mamčenje udice sa dva-tri crvića.

Kad hranilište preokupira veća masa riba, potrebno je posegnuti ponovo za većom hranilicom, da bi dodatnom koli- činom primame dopunili poziciju. Tako ćemo sprečiti da ribe odlepršaju sa (eventualno) ispražnjenog hranilišta. Ovom prilikom to se nije desilo: mala dvadesetogramska hranilica je odradile svoje. Naime, bio je maj pa uzimanje hrane baš i nije bila glavna riblja preokupacija. Skoro na svim ulovljenim deverikama primećivali su se znakovi pripreme za mrest.

Zvono je označilo kraj pecanja. Značajan deo ulova - i po komadima i po težini - činile su deverike. Od 23 ulovljene ribe bilo je sedam karaša. Ostalo su bile deverike, od kojih osam primeraka preko 500 grama. Težina ukupnog ulova premašila je 8 kilograma.

Atila se ovog puta nije sreo sa šaranom ali je i ovako bio zadovoljan učinkom. Tu, na nepoznatoj vodi, videlo se da dobro usklađenim priborom, koji ribama sve nudi delikatno servirano, rezultat neće izostati. Atila kaže, pecamo li feeder tehnikom na nepoznatoj destinaciji, servirajmo fi no da bi upoznali vodu i njen riblji fond. Ovoga puta, zahvaljujući takvoj opremi pecanje je proteklo uspešno.

 

Autor teksta: Ištvan Kazi
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 27, Jun 2011

Ostavite komentar