Noćni lov štuke

Postavio Pedja Pašćan 08/11/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Dugo godina vladalo je uverenje (pogrešno!) da je štuka (za razliku od smuđa) isključivo dnevni lovac... Udarni period u kome se očekivao napad ove pegave grabljivice bili su svitanje i sumrak (više volim film „Od sumraka do svitanja”), odnosno prepodnevni i popodnevni „cug”. Novija iskustva, prvenstveno varaličara, polako menjaju ova uvrežena shvatanja...

Razmišljajući na tu temu, došao sam do jedinog logičnog zaključka ove zablude o štuki kao o dnevnom lovcu... Naime, većina pecaroša štuku lovi na kedera, bilo na dubinku ili „balerinu”, i to po kanalima i barama, po trsci, granju, po nepristupačnoj i teško prohodnoj obali. Morate priznati da „noćno muvanje” u ovakvim uslovima nije ni malo prijatno, a ni bezbedno... Osim toga, ko normalan sedi noću kraj vode i pilji u „balerine” ili u vrhove štapova, okružen mrakom, čudnim i „zastrašujućim zvucima iz divljine”, očekujući „Sandžamu” iz vode (ili iz žbunja). Procentualno gledajući, mali broj ribolovaca pokušava da štuku traži u rekama, pravdajući se relativno malom veličinom ulovljenih primeraka („Sve su to gloce!”), ali i potencijalno ve- ćim šansama da na kedera udari neki smuđ, ili, ne daj Bože, som, pa čak i mogućnošću da aktivnije love belu ribu i šarana, te štuka prestaje da im bude interesantna. Izuzetak je Tamiš gde se štuka ciljano lovi, ali uglavnom opet preko dana (što i nije čudno ako se zna kako su obale ove reke pitome i pristupačne). Veliki pomak u lovu štuke učinili su varaličari (opet oni revolucionarno krilo naše Partije), koji su, ostajući duže na vodi u očekivanju smuđa, počeli sve češće da dobijaju i štuku. Često su se te borbe završavale prebrzo, jer bez sajle ili hard monoa, štuka ima velike šanse da škljocne i pobegne (riblja modifikacija sve popularnijeg stila „Uhvati i pusti”). Pre tri-četiri godine sam počeo, prvo stidljivo, a sada već ciljano, da lovim štuku noću. Uglavnom u letnjem periodu (jun-septembar). Često mi je, čak i u „gluvo doba noći” (01-02 h), na dubokoroneće voblere i šedove namenjene smuđu (naravno bez sajle) udarala štuka, ponekad i jako-krupna (najveća koju sam izvadio imala je okruglo pet kilograma). U početku su se te borbe završavale mojim porazom i izgubljenom varalicom, te pominjanjem „kompletne štučje familije do četiri kolena unazad”, ali su onda stvari počele da se menjaju... Ustvari, ja sam počeo da se menjam. Umesto direktnog vezivanja varalice preko kopče na konac, počeo sam da koristim predvez od monofila 0,35 mm. On je samo neznatno povećao moje šanse, jer su i dalje štučiji zubi bili previše opasno „oružje” za njega. Pošto ne volim hard mono (po meni previše je krut, teško se vezuje i ometa rad varalica, i... brate, nervira!), dao sam se u potragu. Već sam pominjao sajlice od vanadijuma koje sam uspeo da prona- đem svega na dva-tri mesta u gradu, ali i to ne uvek. Fenomenalno „pomagalo” za „štukolov”. Veoma su tanke (otprilike kao monofil 0,15-0,18 mm), savitljive a jake (nosivost se kreće od 10 do 15 kg), ne ometaju rad čak ni manjih voblera. Pokazale su se kao odlično rešenje za moje „muke”. Od tog momenta procenat realizovanih napada se popeo na preko 90% (onih 10% je umaklo u toku borbe, prethodno mi vrativši uredno varalicu). Prvi servis 90%! Šta bi Novak Ðoković dao za to?

Malo i o „najvažnijoj sporednoj stvari na svetu” (ko je pominjao fudbal?). Varalice brate... U noćnom lovu štuke uglavnom koristim dubokoroneće voblere jake vibracije i drečavih dezena (znate ono GFR, FT...), odnosno drečavo oranž i limun žute varijante, koje su i pri slabom svetlu u vodi dovoljno uočljive. Odlično su se pokazali F6 i F8 Calipso vobleri pomenutih dezena (Arso, dođeš mi par voblera za reklamu!), zatim „Monarh-Dok” kreacije i naravno... Džej! Pardon „Rapala”. Favoriti među „silikonkama iz Strahinića Bana” su šedovi većeg gabarita (10-15 cm) Manns (zeleni šartrez), Orkini šedovi (Joco, pakovanje gumica za reklamu!), zatim Action plastic šedovi (limun žuti i zeleno šartrez) i pojedini Smukijevi šedovi (većeg repa, žuti). U određenim situacijama šedove „abartujem” sa dodatnom trokrakom (bilo direktno na koleno džig udice, bilo preko karabinjera na trbušnu stranu šeda). Sve ostalo je stvar tehnike, upornosti, ali i sreće. Varalice vodim pri samom dnu (i šedove i voblere), sporije, ravnomernim okretanjem ručice. Poneka pauza ili nagliji trzaj vrhom štapa (tek da se razbije monotonija) često znaju da daju rezultat. Igrajte se, šta da vam kažem. Ukoliko kraj reke na kojoj pecate postoji neki osvetljeni kej (čisto da se ne lomatate po kršu noću) ili je Mesec dao po gasu, ako uz samu obalu postoje veće dubine, još sa povratnim tokom i rupama na dnu - to je to! Dođite u sumrak, upoznajte teren (onaj na dnu, šetačice ostavite za kasnije), i spremite se za „noćni lov štuke”... Uz malo sreće i puno upornosti (i neprospavanih noći) u rukama će vam se naći neki lep primerak tigrice za album ili za stranice našeg (i vašeg) časopisa. Zevanje i podočnjaci se i onako brzo zaborave. Bistro vam bilo i vidimo se na vodi (ako se i vidimo po mraku!)...

 

Autor teksta: Dejan Mučalica
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 19, oktobar 2010.

Ostavite komentar