Decembarsko sunce, štuke i još po nešto

Postavio sportski ribolov 17/03/2017 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Decembarsko sunce i neuobičajeno lepo popodne za zimsko vreme, izvuklo je iz kuće Bugija i mene. Na pecanje, naravno! Uputili smo se ka, nekad čuvenom tamiškom rukavcu poznatom kao Venčevi Vinogradi. Kažem „nekad čuvenom” jer od 2006. godine kada je bila „ona godina štuke”, niko se nije mogao pohvaliti pristojnim ulovom ove grabljivice. Neki kažu da se odselila iz Tamiša, a ja kažem da je izlovljena. Kako god bilo, nje nema...

Od kad znam za sebe znam i za Venčeve Vinograde. Još kao klinci „blinkerisali” smo štuke „Germinama” na kojima su bili „Kvikovi” i „Mepsovi” zbog kojih smo se kupali kad god bi ih zakačili za neku granu pod vodom. Upoznali smo svaki kutak rukavca i delove na kojima se štuka najčešće zadržava. Interesantno je da i posle skoro četrdeset godina pecanja, svake godine, dolazimo do istih zaključaka. Ima delova na kojima, skoro nikad nismo ulovili štuku i delova gde se lovi u velikom broju. Naravno, kad je ima. Do Vinograda smo, iz Opova došli kao nekad, biciklima...

 

Doček

Voda je bila mala, sa najvećom dubinom od metar i po na sredini, i bistra kao na planinskom jezeru. Trava je pala na dno, pružala se samo u pojasu od 7-8 metara od obale. Sredina je bila potpuno čista, i bez ribe. To kolege ribolovci očigledno nisu znali pa su čitavu flotu „balerina” pobacali baš tamo. Njih desetak se raširilo po celom rukavcu tako da su varaličari morali da zabacuju između plovaka. I oni su se trudili da što dalje plasiraju svoje „mrdalice” koje su vadili brzo iz vode čim bi prišle travi. „Ovi k’o da su došli da namerno ništa ne upecaju,” šalio se Bugi na račun kolega. Nama je cela stvar bila potpuno logična jer se dešava svake godine u ovo vreme. Sva riba, uključujući i štuku, nalazila se u plićaku od pola metra sakrivena u travi. Grejala se u sigurnosti na poslednjem, ovogodišnjem, suncu. I... nije se hranila. Valjda i kod riba postoji neko nepisano pravilo koje u određenim trenucima propisuje primirje. Sve u svemu, delovalo je kao „bunar” što kažu ribolovci. Nas dvojica smo raspakovali naše mušičarce, navezali neke nove strimere za probu i krenuli da mašemo. To je kod balerinaša izavalo skrivene podsmehe, a bogami jedan se i naljutio na nas. „Šta vi sad tu glumite sa tim”, povisi glas čovek držeći nam pridiku, „pa mi pecamo na žive kedere i ništa ni da pipne, a vi se folirate tu sa tim, kako se već to zove!” I stvarno niko za ceo dan nije imao nijedan napad. Isprobali smo nekoliko novih kreacija i pronašli jednu od jelenske dlake koja je bila idealna za ovu dubinu i za vođenje kroz travu. Uživali smo u mahanju i nismo se nadali bilo kakvom ulovu pre zalaska sunca. Kolege su se polako pakovale, nervozne zbog loše sreće. Uskoro su svi napustili rukavac i oslobodili najizglednije pozicije. Ostao je samo čika Pera iz obližnje Barande koji je očigledno znao za jadac. „Pa di ste krenuli, sad će tek da radi”, govorio im je čovek istinu, a oni mislili da ih zafrkava.

 

Vinogradski suton

Uživali smo u zalasku sunca. Postajalo je sve hladnije. Čim su zraci počeli da se probijaju kroz grane i špartajući vodu senkama, pojavili su se prvi kederi na površini vode. Povremeno bi se nešto „prevrnulo” u travi. Odjednom je rukavac oživeo. Strimere smo zabacivali na samu ivicu čistine i provlačili ih u laganim trzajima kroz travu. Bugi je umesto tanke čelične sajle stavio predvez od fluorokarbona. „Ma i ako dođe nešto biće sitno”, razmišljao je naglas. Meni se to nikako nije sviđalo jer „ako nešto i dođe” biće štuka, a i „sitna” ima zube. Tek što je to prozborio, na pet metara ispred njega, u travi voda je proključala. Lepa štuka od skoro dva kilograma samo se prevalila i progutala strimer. Bugi je stigao samo da kontrira kad su oštri zubi učinili svoje. „Ode sa sve strimerom”, iznervirao se moj drug, „a ovoliku nisam imao na štapu još od slavne 2006.” Samo sam ga pogledao i dodao mu „Vision”-ov predvez sa čeličnom žicom. Srećom, imali smo još slič- nih strimera. Ja uvek napravim nekoliko istih, za svaki slučaj. Nastavili smo sa kratkim bacanjima preko travnatog dela. Ova Bugijeva dvokilašica probudila je nadu i dala nam volju za ribolovom. Pogledom sam tražio podvodne rupe u travi i u njih puštao da strimer potone što dublje, a onda ga sa nekoliko trzaja podizao naviše. Posle jedne takve akcije iz rupe je izašla štukica od tridesetak centimetara i pratila strimer sve do mojih nogu. Zabacio sam joj ponovo. Opet praćenje i odustajanje. Nešto ne radim dobro. Treći put sam uradio isto, ali sam ovog puta zaustavio strimer i pustio ga da propadne u travu. Samo su se zabelela usta i osetio sam trzaj na štapu. Štukica je zašprintala u levo, iskočila iz vode i ponovo napravila nekoliko „žabica” po površini. Pažljivo sam je oslobodio udice i odmah na svim strimerima, kleštima savio povratnu kuku. Ipak je ona Bugijeva bila samo podsećanje na stara dobra vremena. Ostale će biti ovolike ili malo veće. I zaista, uskoro se Bugi oglasio sa ulovom. Ista kao moja. „Ma to je ova što sam je ja pustio”, našalio sam se, „pusti je, pa da je ponovo upecam”. Kako je padao sumrak tako su se i Venčevi Vinogradi budili. U plićaku su se sve češće videli raubi štuka. Primirje je prestalo i nastala je bežanija. Mi smo to iskoristili i ulovili po desetak manjih štuka. Naši strimeri su se odlično pokazali. Sada su ih štuke napadale svom snagom. Bugi se samo smejao i žalio se što sad nisu tu balerinaši. I naš komšija Baranđan Pera imao je u čuvarci dve kilašice koje je ulovio na kedera. „Jesam li im kaz’o da ostanedu”, smejao se i on na njihov račun, „pa ja o’de pecam ceo svoj vek, valjda znam kad riba oće na udicu.” Uskoro se smračilo toliko da više nismo mogli da pratimo strimere pa smo sve više kačili travu. Sada je štuka raubovala i na sredini rukavca. Pod okriljem mraka, pratile su siluete kedera i grabile ih sa same površine. Setio sam se da imam jedan novi strimer koji pliva po samoj površini, a kada se povuče zaranja malo i pravi talasiće. To će biti dobitna kombinacija. Ideju za ovu kreaciju dobio sam od gospodina Ministra, Zvonka Pešića, legendarnog novosadskog vezača strimera. Policelon presavijen sa obe strane udice, ljubičasti marabu i oranž zec sa velikim okom. Ajd’ da probamo! Zavitlao sam drečavog ministarskog pulena na pola vode i privlačio ga praveći pauze sa laganim cimkanjem u mestu. Samo sam nazreo pljusak kroz suton i kontrirao. Ova je bila „prava”! Bio je to najduži beg koji sam video u životu. Krenula je sredinom rukavca i izvukla mi skoro celu strunu. Tada sam prikočio špulnu rukom a ona se samo okrenula i... otkačila sa udice bez kontra kuke. Bugi i ja smo gledali talase koje je napravila i ćutali. On je smišljao kako će da me „zeza” kad se malo smirim, a ja sam se živ pojeo što neću imati fotku sa jednom od retkih preostalih „pravih” štuka u Tamišu. „A jel’, tebi se nešto kanda, krupno otkačilo”, začuo sam čika Perin glas iza sebe, „a ja uvatio još jednu od kile. Ej, momci, dobre su vam te vaše špecije, baš sam vas gled'o, da nisam ovako mator i ja bi prob'o.”

 

Krenuli smo kroz mrak kući, gurajući bicikle kroz šumu. Bugi je samo ćutao i time me još više nervirao, a ja sam preboleo veliku štuku i uživao u sećanjima iz detinjstva. Venčevi Vinogradi su ostajali za nama u noći, sada kao i pre mnogo godina kada smo se isto ovako vraćali kroz šumu i osvrtali se oko sebe od straha. O batinama koje ćemo dobiti kod kuće, mislili smo tek kada smo bili na sigurnom, kod prvih seoskih uličnih svetiljki.

 

Autor teksta: Srđan Savulov 
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 12, mart 2010.

Ostavite komentar