Pun krug

Postavio Pedja Pašćan 23/04/2018 0 Komentara Ribolovački pribor i oprema,

Oduvek sam voleo pecanje na novim vodama i taj osećaj kada se trudite da iskopate što više informacija koje, kao mozaik, slažete na pravo mesto. Prošle godine sam radio baš to. Video sam par fotografi ja riba sa jedne za mene nove vode, nabavio kartu i sve je prošlo brzo do mog dolaska na taj teren. Tražio sam mesto na kojem ću sigurno upecati par pravih komada. Prethodnih godina sam posetio mnogo velikih revira, te će ovog puta neki manji biti odličan za letnji izlet. Prijaće mi takva promena.

Čekala me je velika lekcija o šaranima koji su „pod pritiskom“, te o pristupu i opremi koja je potrebna da bi se nadmudrio takav, pametniji primerak. Na prvom izletu razgovarao sam sa nekoliko momaka, koji su mi rekli da bi očito čod bio uzrok „propasti“ mnogih šarana, uključujući i one najveće. Na to sam se oslonio jer sam se nekoliko poslednjih godina bavio čod pecanjem. Bez oklevanja, čim sam završio sa markiranjem, zabacio sam na željena mesta. Rezultat toga je bio da sam na prvom izlasku uspeo da imam dva poteza na čod, ali po prvi put otkad ga koristim, izgubio sam obe ribe. Sve je bilo na svom mestu, lokacija je očigledno bila dobra, udice su bile oštre i zakrivljenost čod-a odlična. Sve to me je mučilo na putu do kuće. Znao sam, nešto moram da sredim, i to brzo.

Sledeće nedelje sam odlučio da isprobam neko drugo jezero iz kompleksa. Kako sam pecanje na glavnom jezeru završio sa dva neuspela pokušaja, otišao sam do mesta gde sam video nekoliko fi nih primeraka. Na tom putu, sa sve opremom, pričao sam sa još par momaka koji su takođe spomenuli da se ovde čod prilič- no koristi. Počeo sam da se pitam, da li se šaran možda opametio usled silnog pritiska i da li to za posledicu ima tek pokoji stidljivi ugriz. Ili je čak počeo potpuno da izbegava čod? No, po prvi put posle mnogo vremena sam na sva tri štapa stavio mamce za dno, koje nosim kao rezervu za izbegavanje katastrofe, i koji su me nekada dobro služili. Pre nekoliko godina sam sa dlake prešao na „amneziju“ i rezultati su bili fantastični. Gledao sam kako ribe uzimaju stiff -link u uglovima jezera: kad bi jednom potonula, više se ne bi vraćala na površinu. Sledećih godina sam koristio stiff -link od čistog fl uorokarbona, koji se zove IQ materijal. Verzija nosivosti 6,8kg je odlično odgovarala mom načinu pecanja, jer nije ni previše kruta, a ni previše meka da se zapetljava prilikom zabacivanja. Mnogo ribolovaca koristi takav materijal sa udicom koja ima alku okrenutu naopako, onakvu kakva se koristi sa čod priborom. Lično, uvek koristim Wide Gap udice. Razlog za to je agresivniji ugao. Zbog toga vam ne trebaju „shrink tube“. Provučem ga beščvorno zavezanog (uključujući i dlaku) i vežem ga sa 8 omči na drugi kraj velike vrtilice. Kako bih kompletirao opremu i dodao joj malo plovnosti, stavljam malo veštačkog kukuruza. Mamac je time olakšan ali i vizuelno uočljiviji.

ZELENA TRAVA DOMA MOG

 

Zbog mnoštva trave na reviru, morao sam da nađem malu čistinu koje su ribe same napravile. U takvim situacijama uvek pecam sa smanjenim lead clip-om i težim utegom, koji prvo spusti udicu na dno ali je zatim otpusti. Koristim prilično čvrst najlon i komad leadcore-a koji treba da zadrži radni deo u pravcu riba koje prolaze. Kada koristim drop-off lead clip system, uvek pecam sa veoma zategnutom kočnicom. Trava u blizini koje pecam je snažna i gusta. Kada se riba uhvati, gledam da je izvučem odatle što je pre moguće.

Prihranjivao sam prilično mnogo, kako bih navikao ribe da se hrane tu gde pecam. Nisam želeo da budu po celom reviru već na mestima koja već posećuju i u koje imaju poverenja. Bila je to čudna situacija jer sam navikao da, na revirima koji nisu toliko pod pritiskom, zabacujem čod-ove u muljevita i travnata područja na kojima riba nije ranije navikla da se hrani, što je bila smrtonosna taktika. Nije bilo lako te noći, ali se nisam brinuo jer sam se u 8 sati sledećeg jutra slikao sa „oklagijašem“ od 14,1kg. Oprema je odlično radila u ovoj gužvi a uteg je otpustio čim je riba krenula ka površini. Morao sam da idem kući ali sam se već radovao sledećem izletu.

Na sledećem dolasku sam iskusio neke druge probleme. Vratio sam se na isto mesto i prihranio. Uslovi su bili isti kao i prošlog puta, ali danas sam odlučio da zabacim dva štapa na dno a jedan (sa čod-om) u travu, sa moje leve strane. Bila je to klasična situacija za čod pecanje. Niska trava prepuna života i mali uteg od 28g nije pravio nikakvu smetnju. Tamo se nešto jednostavno moralo upecati.

Sledećeg jutra oglasio se jedan od štapova sa mamcima na dnu ali je riba pobegla i našla utočište u travi. Predvez nosivosti 6,8kg se prekinuo. Odmah posle toga se oglasio i drugi štap, i ponovo se dogodila ista stvar! Podcenio sam snagu trave i uvideo da je najlon preslab da se izbori sa njom. Za sve to vreme štap sa čod-om je stajao mirno, neuznemiravan. Na dnu se ništa nije moglo videti ali sam znao da pomoću dobrog prihranjivanja mogu upecati nešto.

Premišljao sam se o upotrebi mamaca za dno jer moj uvek verni fl uorokarbon jednostavno nije bio dovoljno jak za ovaj posao. Sa ovakvom opremom ga koristim samo u verziji od 6,8kg; sve što je teže od toga menja lovnu moć opreme koju koristim. Tada se pouzdajem u obloženu pletenicu. Pokušao sam da napravim kopiju IQ-a nosivosti 6,8kg, kako bi udica stajala agresivno. Našao sam predvez nosivosti 11,3kg koji je bio odličan za ovaj posao, a u skorije vreme sam se često igrao i sa N-Trap-om. Odlično je obložena, dobro izdržava pod pritiskom čvora i udicu postavlja tako da stoji pod veoma dobrim i opasnim uglom.

Na sledećem izletu sam se brinuo da bi odustajanje od potpuno neupadljivog fl uorokarbona moglo ugroziti nove ulove, koji mogu lakše da uoče zelene obložene pletenice. S obzirom da voda nije bila kristalno čista a još sam pecao u blizini trave, nadao sam se da će im ta pletenica izgledati kao trava. Video sam jednu ribu na drugom kraju revira i ona mi je još jednom to veče priredila spektakularan šou u travi.

 

JUČE, DANAS, SUTRA...

 

Ponovo sam se smestio i zabacio dva štapa sa mamcima za dno i jedan sa čod-om u prostor preko kojeg je bila trava. Kako je veče prolazilo, posle 60 šaranskih „kupanja“, prebacio sam još jedan štap sa čod-om u područje sa travom. Sledećeg jutra sam video da je mamac koji je bio na čvrstoj podlozi nestao. Nisam mogao da verujem da su oba štapa sa čod-om stajala nedirnuta. Ribe su očigledno prokljuvile o čemu se radi. Od tog dana više nisam koristio čod na toj vodi pa sam upecao i više riba.

Posle šestog izleta sve je počinjalo da dobija smisao. Proučio sam dobro celo područje ali sam gotovo uvek pecao sa dva mesta. To su bile pozicije u blizini kojih je riba često prolazila i njih sam dosta prihranjivao, u proseku sa 60-70 mamaca po štapu a kasnije po ribi. Postepeno sam se popeo do 150 mamaca po štapu i po ribi, kako bih ih naterao da zastanu u svom putu.

 

 

Prihranjivao sam mnogo istom boilom kao što je bila ona na udici, što nisam radio u situacijama kad pecam čod opremom. Sledećih par izleta je pokazalo da su se sve kockice složile. Hvatao sam tri ribe po izletu a na poslednjem sam upecao jednog prvoklasnog špigla teškog 15,8kg. Nikada nisam video tako tamnog špigla. Težina upecanih riba je opadala ali je jedna od njih bila divljak težak 16,3kg, što je najveći divljak kog sam do tada uhvatio!

Od kada je upotreba čod-a doživela bum pre par godina, to je bilo prvi put da vidim kako oprema pravi pun krug, od velike lovnosti u startu do ribama prepoznatljivog sistema za izbegavanje. Gorka pilula je bila: rizikovati, koristiti ga i ne upecati nijednu ribu. Pokazalo se zato kako moderna oprema može da diktira dešavanja na vodi samo dok se riba ne opameti i ne počne da se vraća u delove revira koji su za nju bili opasni u prošlosti. Većina pecaroša danas izbegava tvrdu podlogu i šljunkovita područja kao kugu. Ali da li propuštaju nešto, ne primećujući da su pribor i mesta za pecanje počela da prave pune krugove?

 

Autor teksta: Dan Bruton
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 26, Maj 2011

Ostavite komentar