Rekvijem za fanatike

Postavio sportski ribolov 01/01/2012 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

Polovinom šezdesetih svi normalni ljudi iz mog komšiluka bili su ribolovci. A šta drugo da budu, kad im je kraj kuće tekla velika i ribom bogata Bosna, a na televiziji su vječno išli samo kongresi, plenumi, sjednice raznih politbiroa, a potom njihove reprize.
Ribolovom se jedino nisu bavili predsjednici mjesnih odbora komunističke partije, panduri i njihovi doušnici, jer oni su 24 časa bili u potrazi za unutrašnjim neprijateljem. Često bi ti »šuškori« zastali kraj ribara i dugo ih promatrali onim svojim zlim i nepovjerljivim okicama. Prepoznali bi ih po sivim sakoima, ovlaš prebačenim preko ramena, crnim, stalno ukaljanim službenim cipelama i po golubije plavoj košulji, sa dva velika tamna polukruga od znoja i busenjem grudne čekinje, što je upućivalo na težački gen i prijeku narav.
Za njih je ribolov bila subverzivna djelatnost, a ribari reakcionarni elementi, jer, kako je moguće toliko dragocjeno vrijeme tratiti kraj vode, kad je revolucija u toku? Na udaru su bili naročito ribolovni fanatici, oni što dane i noći provode na rijeci. Njih su vodili na informativne razgovore, pratili im ženu i djecu, kod komšija se raspitivali o njihovoj prošlosti i navikama, a kad ne bi otkrili ništa sumnjivo, nudili bi preko reda partijsku knjižicu, pa, ako odbiju – znači tu smo, vodi ga.

NAJVEĆI SOMDŽIJA

Jedan od tih ribofanatika, koji je izazvao podozrenje, ne samo kod »šuškora«, nego i kod ostalih normalnih ribara, bio je čika Franjo. Bio je to omalen i suvonjav čovjek, pravi okošt, upalih obraza, svedenih u usku, ali čvrstu vilicu, spuštenih ramena i neobično dugačkih ruku, sa čvornovatim šakama, jakim kao čaklje. Poput svih sitnih ljudi, isključivo se zanimao za lov krupne ribe. Som je bio njegova danonoćna opsesija, a u danima kada som nije radio, zadovoljavao se i šaranima.
Bio sam jedan od rijetkih, koji je upratio kad Franjo polazi u ribolov, a kad se vraća kući. Za ostale, on je uvijek bio na vodi. Ribari su ga poštovali, ali ne i voljeli. Smatran je osobenjakom, teškim čovjekom, sa kojim je nemoguće uspostaviti običan ljudski kontakt.
Njegov sin bio je moj najbolji drugar, pa sam često bio u njihovoj kući. Tu je uvijek mirisalo po prženoj ribi. Ponekad bi u kuću banuo Franjo. Ako odmah sa vrata kaže »Eh«, značilo je to da ništa nije ulovio. Ako uđe ćutke, otresajući čizme o prag, sa njim bi u kuću ušao ljepljivi miris svježe ribe, a žena bi odmah sa tepsijom i nožem izlazila u dvorište. Niko ga ništa nije pitao, a ja sam gorio od groznice da saznam gdje i kako hvata te ogromne ribetine. Jednom sam smogao hrabrosti i promucao zbunjeno par nekakvih pitanja o ribolovu. Pogledao me preko ramena, sa nekakvom mješavinom ljutnje i iznenađenja, šmrknuo par puta, provrtio glavom i uz uzdah rekao prvu i poslednju rečenicu naših razgovora : »Svašta«. Pomilovao me po glavi, valjda da ublaži strašni utisak, a potom se udaljio, coktajući jezikom, od nekog silnog čuđenja.
Franjino »ribolovno ludilo« imalo je nekoliko faza. Dok je bio mlađi, na vodu je dolazio u suton, a u rano jutro bi se vraćao kući. Cilj mu je bio da neopažen dođe na vodu i vrati se kući, a da na vodi bude sam.
Vremenom, ljudi su ga provalili, jer nije bilo lako neopaženo provlačiti na biciklu ribe, čiji se repovi vukli po zemlji. Broj kibicera i onih što su znali uraniti i zauzeti njegovo mjesto, iz dana u dan postajao je sve veći.

U nastajanju da se skloni od znatiželjnika, šuškora i pakosnih ribara, birao je sve zabačenija mjesta, a na vodi je provodio sve više vremena. Uskoro više nije ni išao kući. Njegovi bi mu donosili hranu i preobuku, a sa vode odnosili ribu.
Beskrajne sate provodio bih skriven iza kakvog čička, promatrajući čudaka sa Bosne. U bilo koje doba dana i noći prizor je bio isti : Sjedio je na maloj stoličici, smireno sklopljenih šaka među koljenima, u polunagetom stavu, napregnuto zagledan u vrhove svojih štapova. Kad bi vadio neki od štapova radi kontrole mamca, i dalje je netremice glado u ostale vrhove, čak i kada doba dana i vremenski uslovi nisu obećavali nikakve ulove.
Takvu predanost ribolovu, koja apsolutno isključuje druge ljude i ličnu sujetu, nikad više u životu nisam sreo, čak ni u približno sličnom obliku i intenzitetu. I, dok su drugi, mnogo »tanji« ribari, svoje skromne ulove objavljivali na naslovnim stranicama lokalnog i državnih listova, Franjini somovi (a bilo ih je mnogo između 20 i 65 kilograma) nikada nisu publikovani, pa čak ni fotografisani.
Uz njegov lik vezuju se mnoge legende, pa i vrlo sočne anegdote. Jednom tako, kraj Franje sjede naočit gospodin, opremljen samo jednim štapom, a umjesto ranca i tegli sa mamcima, pod miškom je nosio dnevno »Oslobođenje«. Neznajući jadan s kim ima posla, raspričao se naš gospodin naširoko i nadugačko o svojim ribolovnim uspjesima. Na kraju, misleći valjda da je jako impresionirao svog ćutljivog kolegu, zamoli Franju da mu pozajmi neki mamac za soma, jer, on je, eto u žurbi, zaboravio ranac sa priborom i punom teglom rovaca. Samo je udice srećom u džep strpao. Franjo mu tiho i zavjerenički reče kako mu na ovom terenu i ne treba olovo i rovci:«Jarane, uhvati što krupniju žabu, probodi joj udicom batak i židni je bez olova u Bosnu. Samo nemoj nikom pričati` o tome, to je stroga tajna«.
Gospodin samo klimnu glavom i namignu, a potom se dade u potragu za žabom. Nakon sat vremena lomatanja po priobalnoj žabokrečini, sa baterijom u jednoj, a ogromnom žabetinom u drugoj ruci, blatnjav do očiju, pojavi se gospodin i brže-bolje posluša Franjino uputstvo.
Žaba pade desetak metara od obale, a čovjek se pritaji u velikom iščekivanju. Ljetna noć je lagano odmicala, a Franjo je svakih pola sata vadio po somče. Gospodinu ni da pipne. Palio je jednu o drugu cigaretu, a nakon par sati počelo je da mu popušta strpljenje : »Komšija, a šta misliš da ja provjerim mamac? Možda je spao?« – upita unezvjereno, ali komšija ni da pisne. Samo puši, ćuti i vadi ribe.
Napokon odluči da izvadi mamac i ponovo zabaci. »Komšo, izgleda da sam bio u pravu. Nema nikakvog otpora! Ej, izgleda da nema ni udice!« Upalio je bateriju i osvjetlio priobalje. Najlon je u luku visio ka obali. Osvjetli obalu i svoje »Oslobođenje« a na njemu sklupčana velika žabetina sa udicom u bataku. Isplivala jadna i sklupčala se kraj svog nesuđenog krvnika. Čovjek je samo ćutke sklopio štap, udaljio se bez pozdrava i više ga niko nije vidio na tom dijelu rijeke.
Drugom prilikom, Franji u »goste« na njegovo mjesto banu stanoviti Gavro, čuveni pijanica, razmetljivac i prznica. Čuo kako tu padaju veliki somovi, pa došao da kojeg uhvati za mezetluk.
Par sati je uporno nukao Franju rakijom i podbadao ga zajedljivim pošalicama, a kad se oko ponoći umorio od zla i maligana, zamoli ga da mu pripazi na štap, a on će malo da prilegne. »Bogami, neću ti ja pazit` na štap. Meni kad se prispava, ja vežem brk (najlon) oko nožnog palca, pa kad riba uzme odmah se i probudim«.

Vidjevši da od Franje nema pomoći, pijani Gavro skinu cipelu i čarape, pa upetlja debelu najlončinu oko nožnog palca. Ubrzo zahrka.
Negdje oko četiri ujutro, tišinu rijeke propara stravičan urlik, a na obali, lijevo od Franje, nasta silno komešanje i lom. Gavrin štap je nestao u vodi, a on se grčevito pokušavao uhvatiti za klizavu travu, izvaljujući iz zemlje ogromno busenje. Nešto ga je silno vuklo u rijeku. Kad je već do grudi kliznuo u priobalni mulj i žabokrečinu, pritrčao je Franjo, zgrabio ga za ramena onim svojim koščatim šakama i nekako iščupao iz vode. Vješto je prihvatio najlon, koji se do kosti usjekao u Slavkov palac i, nakon desetak minuta, na obali je bilo somče od nekih petnaestak kila. Pijanica ni u snu nije očekivao da će ovako otpočeti liječenje jutarnjeg mamurluka. Kad se malo pribrao, počelo je sa preklinjanjem : »Franjo, slobode ti, nemoj nikom pričat` za ovu bruku. Uzmi i soma, molim te.« Na to mu »legenda« odgovori : »Nosi soma i da te više moje oči ne vide. Dođeš li još jednom ovdje, otiću na radio i u »Našu riječ« da sve ispričam«.
Franjo je umro iznenada, mada su ljudi govorili da je dugo bolovao od neke opake bolesti. Nikom se nije žalio. Rijetki očevici njegove smrti, pričali su kako je u samrtničkom bunilu samo ponavljao »Ljudi, nedajte da me ribe pojedu«.

POSLEDNJI FANATIK

O Feridu Zlatareviću Ćati, poslednjem romantičaru bosansko-hercegovačkog ribolova, pisao sam u više navrata, pa i nema velike potrebe da ga posebno predstavljam. Njegovo mjesto u ovoj priči nekako se prirodno nameće, zbog činjenice da je i on, poput našeg predhodnog lika, sav svoj život gotovo u cjelosti posvetio ribolovu. I danas, u svojoj 56. godini, kao i prije tri decenije, ovaj čovjek provodi 300 dana na vodi. U tom fanatičnom podavanju ribolovu leži i jedina sličnost sa Franjom. U svemu ostalom njegov »ribarski potpis« je sasvim drugačiji.
Sve ono što je nedostajalo liku iz mog djetinjstva, kod Ćate se tako izdašno pojavilo. Komunikativan, duhovit, blage naravi, fanatični zaljubljenik i poznavalac regea i ranog rok en rola, gotovo dječački zainteresovan za sve vrste i tehnike ribolova, jezdi Ćata na svom motoru decenijama diljem Bosne, Hrvatske i Srbije, u vječnoj potrazi za nekim novim ribolovnim uzbuđenjima. Evo, dok pišem ove retke, lovi škobalje negdje na Bosni, a kad se broj pojavi u trafikama, početkom februara, Ćata će biti na Drini sa Blafom i Suzijem, da ispoštuju mladicu prije konačne zabrane (15.02.)
Ono što plijeni kod ovog čovjeka, nije puki ribolov, već njegov sveukupni odnos prema prirodi i način boravka na vodi. Niko ga još nije vidio da besciljno tumara obalom kad riba ne radi, da se po danu oblokava po seoskim kafanama, da olajava svoje kolege, niti da se upušta u beskrajno dosadne razgovore o firmiranom priboru, tako drage početnicima i malograđanima.
Drago je Ćati sjesti sa finim ljudima, dobro zameziti i još bolje popiti, ali se uvijek kloni zlojeba, sujetnih i pakosnih ribara, naduvanih veličina i razmetljivaca, kakvih je, nažalost, među nama sve više. Rado da savjet početniku, ali nerado s njima ide u ribolov: »Nema se vala vremena ni živaca za nove face. Valja ovo malo vremena provest` u rahatluku.«

ŽIVOT NA BORAČKOM JEZERU

Najdraži mu, vjeli, septembar. Tad sjedne na svoju Vespu, potrpa na gepek sve šta mu treba za 30-40 dana i zapuca sam na Boračko jezero kraj Konjica. A to što Ćati treba za 40 dana boravka u prirodi i za lov šarana, i što mu stane na majušni gepek od motora, našim »modernim« šarandžijama ne bi bilo dovoljno ni za dva sata boravka, tu negdje u okolini Novog Sada ili Beograda.
Nikom nije jasno kako mu pođe za rukom da na tako malo prostora upakuje tri parabolika sa mašinicama, rod pod sa signalizatorima, rezervne najlone, olova i udice, obilje kukuruza i boila, šator, ćebad, preobuku, tavu, lonce i džezvu sa fildžanima, ulje, so i ostale začine. Jednom je, reče mi, sve to potrpao i pride još svoju ženu i bez ikakvih problema otišao na 200 kilometara udaljeno i visoko u planinama smješteno Boračko jezero.
Prošle godine je otišao sam i ostao čak 40 dana, od čega je dvadeset dana padala kiša: »Ja miline dragi Ranko. Kiša stalno lije i niđe šupaka na jezeru.« Šta mislite šta je prvo uradio nakon što je razapeo šator? Vjerujem da biste vi zabacili, kao, uostalom, i ja. E, bogami, tako se to ne radi, ukoliko želite da narednih 40 dana provedete u uživanju, a ne u zlopaćenju.
Ćata je obišao par lokalnih domaćina i od najjeftinijeg kupio vreću kupusa. Povadio korijenje, usolio po propisu, poredao u kacu i pokiselio – da se riješi problem vitamina.
Sljedeći dan dao se u potragu za voćem. Kupine strule i ostale nedozrele od kiše, drenjak nije rodio, jabuke obrane, a kruške ni za lijeka. Šta da se radi? Kad je već izgubio svaku nadu, kod nekih starijih povratnika srba nabasa na bogato obrasle šljive. Zamoli ih da ubere par kila, a ljudi mu pustiše da bere »kol`ko `oće«, jer, ionako nema kazana da peku rakiju.
Nabra bogami Ćata sepet šljiva i zakuha u loncu ono pravo seosko slatko. »sad se već može živit`« - pomisli i ode da napokon lovi šarane i ostala bića, kojih je na pretek u ovom planinskom raju.
Najveća atrakcija Boračkog jezera su nekada davno unešeni šarani, koji ovdje rastu do impresivnih dimenzija (najveći sportski uhvaćen i publikovan primjerak težio je 32,20 kg). Osim šarana, u dubinama jezera odlično se održala krupna potočna pastrmka, a poseban kuriozitet predstavlja neobično gusta populacija riječnog raka. On je ujedno i najveći problem za šarandžije, jer skida sa udice i najtvrdji mamac svojim snažnim štipaljkama. Ćata je problem rakova rješavao tako što je pedesetak metara od svojih udica bacao u vodu životinjske kosti i razne otpatke.
U priobalju se zadržava sitna ribica, takozvana gaga, koja montirana na udicu predstavlja neodoljiv zalogaj za krupne pastrmke. Ovo saznanje Ćata je samo povremeno koristio, i to kada poželi pastrmku za ručak. Povremeno, kada bi razvlačio iz čamca mamce za šarane, spuštao je u dubinu otežanog mepsa trojku i vertikal – džigingom vadio prekrasne primjerke potočare.
Ipak, njegov najslađi jelovnik bili su rakovi. U rano jutro izađu gotovo na obalu i tad ih s lakoćom nahvata za jedan dobar lonac. Samo ih ubaci u ključalu vodu i nakon desetak minuta vadi i jede. Za večeru je često pripremao puževe, kojih je prošle godine bilo u izobilju zbog velikih kiša. Šarane bi pekao sam kad mu dođe dosta raje u goste, jer on je, veli, dobar za mezu i kad se ohladi. Mnoge je vratio nazad u vodu, ali ne voli da se od toga pravi neka fama : »Nisam ti ja bolan od onih što hvataju i sve pušćaju. Što ću ga hvatat`, kad ću ga stalno pušćat`? Pustim ono što ne mogu pojest`. I gotovo.«
Zbog njegove neposrednosti i beskrajne ljubavi prema prirodi i ljudima, vole i poštuju Ćatu svi, čak i oni kojima nikad ništa nije potaman. Bojim se da je njegova sorta ljudi u izumiranju i da će uskoro obale ovog jezera i drugih prirodnih dragulja preplaviti jedan drugi soj ljudi – oni, što na vodu banu u skupocjenim džipovima, sa opremom u čiju cenu stane pola radnog vijeka običnog čovjeka, sa sonarima, roštiljima na tri sprata, kartonima viskija i plaćenom poslugom. Pa će oni, taj novi soj, da se kao »džentlmeni« dogovore da uplate po dvije hiljade eura u nagradni fond, pa ko najviše ulovi nosi svu lovu. Fukari, koja nije u stanju da plati tu tričavu sumu, trajno će se zabraniti pristup vodi, jer, bože mili, ribolov nije socijalna kategorija – to je za elitu.
Tako rade na Saruleštiju, Sen Kasienu, u cijeloj civilizovanoj Evropi , pa što ne bi i kod nas. Dabome.
Ubijeđen sam, kad dođe na vode taj novi soj (čitaj gnoj), da će Ćata spakovati svoje štapove (barem parabolike) i odjezditi svojom Vespom negdje daleko, samo njemu znanim stazama i bogazama. Rado ću mu se pridružiti, ako me primi u svoje društvo.

Ranko Travar

Tagovi: rekvijem fanatike

Ostavite komentar