Petak, dan za ...

Postavio Pedja Pašćan 21/02/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

E, samo ovaj „petak“ će malo duže da potraje... U vreme kad ovaj broj budete držali u rukama, štuka će već više od mesec dana biti u zabrani (iz razumljivih razloga), a smuđu će tek početi „medeni mesec“. S obzirom da u ovo doba godine ostale grabljivice (tu pre svega mislim na soma i bucova) miruju, za nas varaličare nastupa težak „protivprirodni post“, nešto što bi najviše moglo da liči na prinudni odmor (to vam je ono po sistemu „možeš da gledaš, ne smeš da pipaš...”).

U toku ova dva/tri meseca, ja skoro da uopšte nisam živ. Niko nema petlju da mi priđe, da prozbori koju, a ni na telefon me nešto baš i ne cimaju. Nije ni čudo. Znaju dobro koliko je sati. Radim na samoj obali Dunava, gledam u vodu, a „ne smem da pipam“... Horor fi lm!!! Ponekad se osećam k’o gospođa na dijeti dok sedi na svadbi. Čorbice, sarmice, kolačići i tortice, a sa stola mi se prasence milo smeška... A ja (ona) na dijeti... Okrenem (s tugom) glavu od vode, zapalim ko zna koju pljugu, nabijem ruke u džepove i zavučem se u kancelariju i bacim u totalni bedak. U očajanju, čitam sve “ljute” klasike fi lozofi je (znate ono: Kant, Hegel, Niče...), da me potpuno prođe volja i da lakše dočekam bolje dane (čitaj: 1. maj). Znam, mora se tako... U ovim našim izmrežarenim i “izdrljanim” vodama, izrovanim eksplozivima i naelektrisanim uz pomoć agregata širokog spektra voltaža, mora se baš tako. Ako se kojim slučajem i mi, ribolovci, priključimo tom opštem ludilu, i ne ispoštujemo bar to vreme mresta, crno nam se piše. Viđaćemo štuke i smuđeve samo na kablovskoj televiziji (ako nam i nju ne ukinu). A ima nas raznih... Pre izvesnog vremena (da ne bude zabune, reč je o kraju januara) spopadne me ”kolega” na obali. Čoveku je malo do priče pošto se u vodi ništa ne dešava... Obožavam ove „davitelje“, al’ šta ću, em me mama lepo vaspitala, em sam na „radnom mestu“ pa ne mogu da pobegnem. Početni udarac: „Jel’ bilo šta ovih dana?“, onda centaršut s levog krila: „Hoćeš li cigaru?“ (očito me dobro poznaje, zna da ne vadim pljugu iz usta). A onda, centaršut i sa desnog krila. „Ej, probaj ovu domaću mučenicu, moj ćale je sam peče..“ Totalni promašaj, ode lopta na tribine... Fala bato, ne pijem dok neko pokušava da me “voza“. Vidim ja da mi se crno piše... Il’ će me udaviti k’o zmija žabu, il’ će me “smoriti” svojim klepetanjem da batalim pecanje i skočim u vodu (nema veze što je oko nule - bolje časna smrt nego umiranje natenane). Il’ je (ne daj Bože) od onih sa “parade”. Za svaki slučaj, držim ga na oku i ne okrećem mu leđa. I konačno, prelazi u napad kroz sam centar šesnaesterca (aha, tu smo). Sakupio je nešto vrbovi’ “kovrdža” i sličnog materijala, pa misli da ne bi bilo loše da napravi nekoliko gnezda, tek da smuđ ima gde da prilegne. Vidiš kako je ovde, nema zaklona, ravno, tvrdo dno, nigde zgodnog mesta da se izmresti... Izbrojim do 10 (mrzelo me dalje da brojim) i propisno ga “naružim” (književni naziv za reči koje sam izgovorio - mama izvini, neću više...). Zbunjeno me je pogledao. Valjda je pomislio da sam toliko glup i da ne shvatam svu veličinu njegovih misli i dela… Klisnu k’o oparen, brže od taze puštene gloce. Znam dobro tu sortu “humanista” (podvrsta “ihtioljubac”). Čovek-kormoran. Ne oprašta ni sići (pet komada u kilo - porcijaši, šta ćeš brate, kilo smuđa je kilo smuđa). Pa ja bre više ne verujem ni Dinkiću i Ðeliću, a nekmoli ovakvima... Razlaz! Neće da može, bar ne dok sam ja tu! A šema im je prosta, samo, molim vas da je ne isprobavate. Naprave par gnezda, “podave“ ih negde u priobalju gde je dubina par metara, pripamte mesto i sačekaju da temperatura vode počne s proleća da raste (optimalna za mrest je oko 7-8 stepeni, odnosno u zavisnosti od godine od kraja marta pa nadalje). S vremena na vreme prošetaju do vode, zabace po malo, tek da provere da nisu možda mladenci već stigli, pa nestanu. Alat im je prilagođen za „svatove“ - štap 100 gramac (pa naviše), makina 50-ica, konac 20-30lb (a što da ne i jači, ako je negde ukucaju da lakše istrgnu montažu). Tvister (boja, veličina i oblik nebitni, on i ovako služi kao maska) sa olovnom glavom od 25-30gr (može i teža, lakše se drlja), a iznad njega nadogradnja, centar cele mudrosti: trokraka udica oštra k’o guja. Vuku oni svoje sisteme oko “nahranjenih” mesta, pokidaju po koji put ali strpljivo prave novu montažu i - kasape!!! Kače ga za leđa, stomak, škrge, rep - ma gde i za šta stignu. Za veče “izmesare” i po 5-10 matica i okolnih švalera (pojedini primerci nekad imaju i dvocifrenu kilažu), pa ujutru pravac pijaca. Uveče se umorni dovuku da provere da nije “preskočio” neki od sinoć. Šteta da se baci, sad su skupe pare (što reče Manulać). E, pa bato, stvarno “neće da može” (al’ ja, nažalost, nisam svake večeri tu). Zdušno im pripomažu i alasi sa kusakama, koji po čitavu noć drljaju oko samih bankina, pokušavajući da pokupe što više svatova. Šta ćete, i tu ima nelojalne konkurencije i pokušaja monopola na tržištu. Uživam da gledam kad se međusobno svađaju i optužuju za ribokrađu. Jeste da šteta koju načine nije tolika. Ribočuvari, policija, inspekcije i ostali nadležni društveni organi se mudro ne mešaju. A za to vreme ja i dalje u “kancelariji” bistrim Hegela...

Priča druga. Pre par dana na’fata me žena da joj pravim društvo u šetnji pijacom. Naletimo na “alasa rekreativca”. Naređao majstor svoju robu u par plastičnih gajbica, uredno sortirao po vrsti i veličini ribe i vidljivo istakao cene (to je obaveza trgovca, da ga ne davi inspekcija). Kasu nema, fiskalni račun ne daje, PDV nije uračunat... A cene, milina. Smuđ 15-20cm (250 din.), smuđ 25-30cm (500 din.), štuka 15-20cm (150 din.), štuka 25-30cm (250 din.), som 30-40cm (300 din.), razna bela i ostala nekvalitetna riba... Ma, puko mi fi lm!!! A lovostaj? A najmanja dozvoljena mera? O tome da se po stanju te ribe vidi da su joj jutros davali sedam dana da i ne diskutujemo - pa bar zbog toga je mogla sanitarna inspekcija da mu sedne za vrat. Žena me je jedva odvukla da ga ne odvalim po onoj kormoranskoj njušci (“Šta će siroti čovek, možda je bez posla?”). Jeste, pa noću mulja “barakudama” po Dunavu i dunavcima, da prehrani ženu i nejač! Pa kog đavola ja noću dreždim kraj Dunava na poslu (op, izrekoh se - nema veze, moji šefovi obezbeđenja znaju da ja “pecam uz rad”, k’o onomad što su se Drugovi obrazovali uz rad). Mogu i ja da montiram troku iznad tvistera, znam i ja da povučem mrežu (učili me drugovi alasi kad sam bio klinac), a noću me niko ne bi ometao dok radim. Nema veze, počeo sam da čitam Ničea (“Volja za moć”, opasno štivo za doba lovostaja). A noći su i dalje tako duge kraj vode, a ne smeš... Onda se setim mog starog drugara Buše i njegove kafane poetičnog naziva “I to će proći...”. Upravo tako... I sve će proći, samo će ljudska glupost, pohlepa i bezobzirnost izgleda ostati i opstati. Ponekad mi se čini da je još naš pra-predak, prvi pra-ribolovac, odmah dobio i svoj pandan, prvog pra-ribokradicu. Ljudska glupost je ponekad beskrajna kao Svemir... Upravo iz tog razloga neću početi da čitam Kanta - nešto mi je mnogo “mrsio” na temu nastanka planeta i ne bih podneo da provalim da i u Svemiru ima ribokrađe. To bi me načisto dotuklo... Za kraj, kao u svim poučnim basnama (nisam rekao bajkama, jer u njima je sve moguće) - NARAVOUČENIJE...

Braćo varaličari svih zemalja - ujedinite se! Mada sam mirne duše mogao da napišem: uozbiljite se. Ne bih pogrešio. Izađite na obale reka, bez štapa u rukama, šetajte sa rukama u džepovima, i na taj način čestitajte svadbu i što skorije prinove našim štukama i smuđevima. I to će proći...

Ima dana za megdana.

 

Autor teksta: Dejan Mučalica - Uča
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 24, Mart 2011

Ostavite komentar