Mušičarenje smuđa ispod „našeg” mosta

Postavio Pedja Pašćan 11/12/2017 0 Komentara Destinacije / Vode,

Mušičarski štap se savio „do vode”. Na dnu je „kuvala” poveća riba. Veliki smuđ na mušičarski pribor. Konačno! Do sada je najveći kojeg sam ulovio imao jedva kilogram težine. A imao sam, do sada, na štapu bar pet mnogo većih. Svi su se otkačili pod mojim nogama. Negde sam grešio...

Most na Tamišu kod Opova je mesto na kom sam najviše pecao u životu. Sećam se ribolova ispod mosta iz vremena kada još nije bila izgrađena brana i dok je reka tekla bez okova, brza i nepredvidiva. Dno je tada bilo peščano a smu- đeve smo lovili i preko dana na obične Mepsiće. Tada smo i otkili da postoji „cug”, vreme kada smuđ jede. Naučili smo takođe da cug ispod Opovačkog mosta, zbog svetiljki na mostu, ponekad traje čitavu noć. Sećam se davnih dana kada je čika Nika, otac mog druga Makse, doneo prvu mašinicu iz Nemačke i pokazao nam kako se lovi na varalice. To je za nas klince bilo ravno otkriću Amerike. Čim bi došli iz škole i na brzinu nešto pojeli, naš drugar Ðura i ja smo čekali Maksov zvižduk da bi se stuštili do reke i na smenu zabacivali čudesnu spravu sa natpisom DAM. I dan-danas se šalimo sa Ðurom, koji je u međuvremenu postao vrsni varaličar i konstruktor raznih skalamerija na koje uspešno lovi štuku, da smo ga nas dvojica naučili da peca. A počeli smo samo jedan dan pre njega. Nekada je na 500 metara nizvodno od mosta u Opovu bila peščana plaža. Sve do mosta, brza voda i peščani nanosi na dnu skrivali su manje smuđeve i štuke kojima je ovo bio raj pun sitne bele ribe. A kod samog mosta, sakriveni oko stubova čekali su „oni pravi”. Zabavljali smo se loveći manje primerke i kretali se ka mostu. Svako je imao pravo na deset zabačaja, pa šta uradi, uradi. Štuke su bile retke, ali zato od smuđaraca nisi mogao da se otreseš. Kako smo se približavali mostu tako me je hvatala drhtavica od uzbuđenja. Da li će se u mojih deset zabačaja potrefiti da ulovim nekog „velikog kilaša”. Često se dešavalo da već u prvih nekoliko zabačaja zapnemo za jedan od drvenih stubova zaostalih od stare skele. Onda je sledilo kupanje i ronjenje da bi se varalica otkačila. Imali smo samo jednu a čika Nika bi nas „streljao” da smo je ostavili na dnu reke.

Prošlo je vreme, drveni stubovi su istrulili a mi smo u međuvremenu isprobali sve moguće varalice loveći ispod našeg mosta. Prve Rapale, Tvisteri, Kalipso vobleri, Stormovi... sve smo to kupovali i odmah testirali. Nekada se dešavalo da spojimo i po dve nedelje večernjeg lova. Godine iskustva donosile su i vredne ulove, ali i zaključak da smuđ ima neka svoja pravila po kojima lovi. „Što ga više pecam, čini mi se da sve manje znam”, rekao je jednom Bugi sa kojim sada idem najčešće u ribolov. U poslednje vreme počeo sam da eksperimentišem sa mušičarskim priborom i strimerima.

A gde bi moglo da bude bolje mesto za ovo od našeg mosta? Znam svaki kamen i svaku granu na dnu, ali i najbolje uglove iz kojih treba povlačiti mušice. Prošle godine sam nabrani u Opovu, na Dunavu preko puta Surduka i ispod novog sefkerinskog mosta uspešno lovio male smuđeve mušičarskim priborom, ali nisam uspeo da ulovim ni jednog većeg. Nije da ih nisam imao na štapu... Primerci od par kilograma težine nepogrešivo su gađali fluo- žuti strimer u mraku, ali nisam ni jednog uspeo da izvučem u čamac i fotografišem. Zaključio sam da je štap za klasično mušičarenje suviše mek i da je potrebno dati mnogo jaču kontru da bi se udica propisno zabola u tvrda usta. Zbog toga sam ojačao predvez i stavio jaki fluorokarbon koji nosi 11 kila. „Kad mu daš kontru ima da ga izuješ”, rekao je Bugi dok smo ulazili u čamac i spremali se da krenemo put mosta. Bilo je to jedno od onih jesenjih nedeljnih popodneva kada je najbolje sedeti kući i gledati TV. Sitna, dosadna kiša mučila se ceo dan bez izgleda da prestane. Međutim, to ima i svojih prednosti - nema nikog na reci. A ako smuđ nešto voli onda je to mir i tišina. Tu kod našeg mosta celo leto se nije moglo pecati od čamaca, dubinkaša i plovkaroša. Onda je počela da radi štuka pa je bilo nemoguće provući strimer a da ga neka gloca ne napadne i otkine. Poslednjih dana štuka je negde nestala a ponovo se pojavio grof među ribama i zauzeo nabolje pozicije. Nešto ranije je Bugi na voblera imao nekoliko kilaša i na desetine onih manjih. Rešili smo da umesto TV-a izaberemo kišno veče. Uostalom, ispod mosta ne pada. Stigli smo i usidrili se. Kiša je prestala da pada pa smo pokušali da prevarimo nekog bucova dok je još bio dan. Međutim, kao da je sva riba zaspala. Površina vode je bila mirna, bez ikakvih javljanja ribe. „Sedi i uživaj”, rekao je Bugi, „dok se ne upale svetla nema ništa od pecanja. Bolje da pripremimo predveze pre mraka”.

Do sada sam isprobao nekoliko sistema za mušičarenje smuđa. Prvi je jednostavniji (i jeftiniji) i koristi se kada smuđ jede na većoj dubini (ovde je to oko tri metra jer se tu nalaze prepreke oko kojih se krije). Predvez je običan monofil debljine 0,35 ili čak 0,40 mm dužine oko tri metra na čijem se kraju nalazi otežani strimer, najbolje Clouser Minow. Za manje dubine koristi se plivajuća struna a za veće tonuća. Prema brzini toka i dubini vode možete koristiti različite težine strimera. Najbolje su se pokazale boje fluo žuta, fluo zelena i bela, kao i kombinacije istih. Tehnika je jednostavna: pustite da strimer potone na potrebnu dubinu i povlačite ga sa pauzama po tridesetak centimetara. Puštate ga da propada ka dnu, tada su napadi najčešći. Kada se smuđ podigne i lovi neposredno ispod površine, što ćete primetiti po karakterističnom coktanju, koristite drugačiji sistem. Vision, tonući predvez dužine tri metra, namenjen lovu morske pastrmke, vezuje se za plivajuću strunu. Na kraju predveza ide tipet od pola metra i neotežan strimer u fluo dekoru. Možete eksperimentisati sa raznim strimerima, ali najbolje rezultate imao sam sa najjednostavnijim kreacijama od bojene dlake iz repa severnog jelena Back Tail. Sa Aljaske sam doneo nekoliko jednostavnih strimera u raznim drečavim bojama koje tamo zovu Russian River Fly i koje na sebi imaju pored udice samo dva snopi- ća Back Tail-a različitih boja. Tonući predvez potapa strimer taman na dubini na kojoj se smuđ hrani a povlačenje je isto kao i kod dubinske metode.

Upalila su se svetla na mostu. Na vodi se jasno videla granica između svetla i senke. Tačno iznad betonskih konstrukcija u kojima je staklenooki postavio zasedu. Bugi je bacao silikonske šedove u dubinu i pokušavao da u najdubljem delu klasičnim džigovanjem ulovi nekog kapitalca a meni je džentlmenski prepustio izglednije pozicije u plićem delu. Kako je mrak padao razlika između svetala i senke je postajala sve veća. Na površini su se mogla videti mala jata kedera kako se kreću uzvodno. U mraku, iza stuba čuli su se smuđarci kako dočekuju lovinu. Odmah sam krenuo da bacam površinski sistem sa tonućim predvezom. Zavitlao sam ga levo od sebe u mrak, pustio da malo potone i povlačio laganim pokretima. U trenutku kada je strimer došao do granice svetla i senke osetio sam kratak udarac. Kontrirao sam: „Evo ga, smuđ na prvo bacanje”, rekao sam Bugiju, „tačno se prepoznaje kad uzme strimer”. Tada se na površini zakoprcalo nešto zdepasto što nije ličilo na smuđa. „Bandar, vidi ga koliki je, a udara isto kao smuđ”, pokušavao sam da se izvadim za prethodnu rečenicu. Sad su već učestali raubi na površini, počeo je cug. Ponovio sam nekoliko puta zabačaj levo u mrak i puštao da sistem tone sve dok se ne ispravi a onda ga povlačio ka udarnom mestu na granicu svetla i senke. Strimer se već približio površini kada ga je smotao malecki smuđ. „Evo ga mališa”, rekao sam Bugiju, „a gde su mali tu su i veliki”. Dok sam to govorio on je već vadio jednog pokilaša kojeg je odmah vratio u vodu. „Neću da se slikam sa ribom ispod mere”, bilo je njegovo obrazloženje.

Rešio sam da promenim sistem i pređem na Closer Minow varijantu. Grozničavo sam prevezivao predvez sve u strahu da će se cug završiti dok ja to uradim. Ubrzo se Clouser našao u zoni napada. Kratak udarac u propadanju nedvosmisleno je govorio o smuđu. Ovaj je bio malo veći od onog prethodnog mališe. Bugi je opet vadio pokilaša. Cug je bio pravi, samo kad bi neki baja sad udario. Pustio sam da otežani strimer potone do samog dna, do betonske grede pune zaglavljenih grana. Išao sam na sve ili ništa. Il’ kidanje il prava riba. Zbog jake struje uopšte nisam povlačio mušicu, samo sam je cimkao u mestu. I tada se desilo! Riba je samo snažno cimnula i savila štap a ja sam dao kontru svom snagom. „E ovaj je pravi”, govorio sam Bugiju, „konačno ozbiljan smuđ”. Riba je zabadala u dubinu, ali je mušičarac sve to odlično kompenzovao. Pokušala je da iskoristi vodenu struju i dala se u snažan beg nizvodno. Dobro zakačena, postigla je samo to da se brže pojavi na površini vode. Svetla sa mosta bila su dovoljno jaka da prepoznamo poveliku štuju. „U, bre, a ja mislio smuđ kapitalac”, reče razočarano Bugi, „ajde, vadi je napolje da nam ne poplaši smuđeve”.

Meni nije smetalo što je u pitanju štuka. Dok sam je vadio razmišljao sam šta bi sad rekli Maksa i Ðura da me vide. Verovatno bi se i oni setili davnih dana i pecanja na onog jedinog Mepsa i za nas najboljeg mesta za pecanje na svetu, našeg mosta.

 

Autor teksta: Srđan Savulov 
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 20, novembar 2010.

Ostavite komentar