Kako je sve počelo

Postavio sportski ribolov 18/10/2016 0 Komentara Ribolovački pribor i oprema,

Sigurno je da slučajno nije jer sam rođen na obalama dve reke! Leti dok su drugi na moru, u letovalištima, mi koji smo ostajali odlazili bi na kupanje i pecanje. I sam moj početak se ne razlikuje verovatno od većine početaka ribolovaca moje generacije, ali eto dobih priliku da vas na to podsetim.

A počelo je kasnih 70-ih, do pribora je bilo lako doći, odsečemo leskin štap, okačimo jedan kraj za višlju granu od drveta a na drugi kraj vežemo ciglu da ga istegnemo i da bude ravan. Čim se osuši spreman je! Maznemo od komšijine guske krilno pero (mada moram da priznam najteže je bilo uhvatiti gusku, još ako te gusan napadne), udicu i 3-4 metra najlona smo obično iskukali od starijih ribolovaca, kojih je bilo podosta svaki dan, mamac crvena glista đubretarka. Mi smo spremni za ribolov bez uloženog dinara! E, što se ulova tiče, pa bilo ga je baš onako dosta, bilo je tu karaša, bandara, crvenperki, bodorki, babuške, po koji linjak a ako imaš sreće da ti se okači neko jače šaranče, e onda ideš kući sa pokidanim priborom jer su šarani redovno odnosili ceo sistem, tako da smo molili Boga da ne udari.

 

Redovno smo ceo raspust pre i posle podne pecali, a oko podne se na istom mestu kupali, i nije smetalo ni nama ni ribi, jedino što smo uveče svi bili toliko gladni da smo trčali kući, ali srećni i sa punim čuvarkama (ko je imao a ko nije koristio je kesu a kasnije mrežaste džačiće za krompir). Čini mi se da sam na lesku pecao 3-4 godine a onda dobio unapređenje.

Naime, tog jula tamo neke davne godine sam za rođendan dobio pravi štap za plovak, ali zamislite PRAVI! Bio je to gotovo savršen bambus, lakiran pa još dvodelac, imao je na polovinama metalne cevčice pomoću kojih se sklapao i postajao štap od 2-2,5 m, a na kraju donjeg dela pričvršćen žičani nosač za najlon. Uh kad’ se samo setim! I nije samo to, dobio sam još nekoliko plovaka i za to vreme dosta udica (30-ak), ma niko mi nije bio ravan. Gde su sad oni šarani koji su mi kidali najlon? Pecalo se a i imalo se šta i upecati, a imati bambus, hm šta da vam kažem bio sam glavni. Ubrzo su ga svi moji drugari imali ali ostaću upamćen među njima kao prvi. Kako sam odrastao tako sam i pribor menjao, a sve u skladu sa usavršavanjem ribolova. 80-ih godina dolazim u posed prvih (za mene) štapova za dubinkarenje (mada su kod mene bili univerzalni za sve vidove ribolova). Bile su to dve zelene nesalomive Germine! Na jednoj mašina ruski Del n a na drugoj Rilex, mada sam tada počeo ozbiljno da se bavim ribolovom i stalno unapređujem i znanje i pribor (o tome vam neću pisati jer bi i naslov ove priče onda trebao biti drugačiji) pa sam sada već dugo, dugo u varaličarskim vodama sa modernim štapovima i mašinama od modernih materijala, karbona, gra ta, kevlara, magnezijuma, silicijuma, titanijuma raznim nerđajućim ležajevima.., moju lesku, moj bambus i moje prve ulove ipak ne mogu zaboraviti. Sad mi ni oni nebi pomogli jer na reci na kojoj sam počeo svoj ribolovački staž gotovo da nema ribe, ali i to je neka druga tema. Ipak se i dalje na njoj peca, što bi rekao Đorđe Balašević „Neki novi klinci“, samo sa već pomenutim modernim štapovima, a ulovi ni blizu onih mojih od pre 30 i kusur godina na mekanu lesku ili kruti bambus. 

p.s. Nadam se da sam moju generaciju podsetio na naše prve zabačaje u čiste i bogate reke.

 

Autor teksta: Dragan Crepajac
Objavljeno u nedeljnim novinama "Pecaroš", broj 4, 26. oktobar 2011.

Tagovi: pribor stapovi

Ostavite komentar