Ima jedna tajna veza

Postavio sportski ribolov 25/05/2015 1 Komentara Ribolovački tekstovi,

SMUĐ KAO POTOČARA

Još kao klinac, krajem šezdesetih, jedva sam čekao početak marta da obiđem sve potoke oko Zenice i nahvatam se pastrmke. Fazon je bio biti prvi, jer čim prođe par iskusnijih ribolovaca, povade sve što je vredno pažnje. U to doba još se nije padalo u nesvjest zbog toga što neki love potočare na prirodne mamce. Istina, u priručnicima za ribolovce i tada je pisalo da je to jako nevaspitano, ali kako je ondašnji svijet oduvijek imao hronični deficit vaspitanja, a i u čuvaru se bilo mrsko penjat`, bilo je ono " pročešljaj ga jarane i pokupi sve. (To vam je otprilike bosanski odgovor na onu američku "uhvati pa pusti").
Sjećam se iz tog doba dvojice Belgijanaca (kao ratni zarobljenici ostali da grade željezaru), koji su jedini mušičarili pod tim prigradskim potocima i njih je bilo milina sresti. Ne milina, radi divljenja njihovoj zaista velikoj vještini, već radi toga što nisu bili opasna konkurencija, a osim toga, valjda što sam bio pirgav i žut kao i oni, uvijek bi mi dali po nekoliko, u ta doba dragocjenih udica. Za razliku od ove dvojice finih ljudi koji su bili vječito nasmješeni i mirisali na lavandu, svi mi ostali, koji smo se okolo motali sa kojekakvim mesom na udicama, bili smo, kako po izgledu, tako i po izboru ribolova " veprovi "parekselans".

GLADNI KAMELEON

Bilo bi nepristojno, a i nepotrebno iznositi sav taj "šezdesetosmaški" arsenal mamaca i caka za lov potočara prirodnim mamcima u malim potocima, ali za potrebe ove tematske jedinice, nešto iz tog perioda ipak je od presudnog značaja. Naime, u pitanju je ribolov na peša.
One najkrupnije pastrmke iz potoka mogle su se dobiti isključivo na peša. Peš se montira na razne načine, ali dva su bila najefikasnija. U prvom slučaju pešu se kroz usta, uz kičmeni stub i neposredno iznad repnog peraja protjera dugačka igla, za čiji je gornji kraj svezan osnovni najlon.
Prethodno se na osnovni najlon navuče olovna glava prosječne težine od 15 grama (blajkapa). Za kraj osnovnog najlona, koji je provučen kroz ribu, sveže se manja trokraka udica, a olovna glava se nabije pešu usta. Neposredno iznad olovne glave fiksira se manje olovce, kako se olovo ne bi moglo vraćati nazad. Dakle, vrlo jednostavna i svakom ovdašnjem smuđarošu već poznata montaža.
Drugi metod za montažu peša, koji je daleko efikasniji od prvog, autohtona je tehnika i čini mi se da na ovim prostorima još nije "provaljena". Manjem pešu se osiječe glava, zatim se oštrim nožem ili skalpelom vrlo pažljivo odstrani iz peša svo meso sa kostima, tako da ostane samo koža na perajima. Na osnovni najlon se navuče olovna glava, koja po veličini i obliku odgovara glavi očišćenog peša. Olovna glasa se fiksira posebnom omčom, a zatim se na nju navuče kožica peša, kroz koju je prethodno provučen kraj osnovnog najlona sve do iznad repnog peraja. Za kraj najlona se sveže trokraka ili dvokraka udica, a kožica se sveže za osnovni najlon neposredno iznad olovne glave. Kožica se potom na više mjesta izbuši iglom da može slobodno da prima i propušta vodu. Djeluje komplikovano, međutim, već nakon desetak pravljenja, za sav posao treba će vam oko pet minuta. (Upozorenje! Ovo nisu savjeti za lov pastrmke, već smuđa).
Lovi se na taj način što se ovako pripremljen peš zabaci pod suprotnu obalu, a kada padne na dno vodi se laganim trzajima sve do očekivanog mjesta udara (ispod ili iznad većeg kamena, kraj podvodnih žila, većeg busena algi i slično). Tada se na trenutak zastane, a zatim nešto brže povuče. Efekat je stravičnog intenziteta. Naime, neposredno ispred skrovišta pastrmke zaustavili ste vašeg peša iz kojeg je izašla voda i on se praktično pretvorio u ništa, da bi odjednom, nakon povlačenja primio vodu i naduo se neposredno pred grabljivicom. Pastrmka u ovom slučaju jednostavno izgubi glavu i gotovo svaki put napada. Da smo kojim slučajem, umjesto ovog čuda, vukli "punog" peša, voblera ili leptira, pastrmka bi ipak imala šansu da nešto ranije primjeti mamac i da sagleda njegove eventualne mane u kretanju. Međutim, kad se "prazni" peš vuče kroz vodu (naravno, ko to zna), tu stalno nešto nastaje i nestaje, puni se i prazni, tako da riba jednostavno nema vremena da se nagleda tog nečega, već grabi kad to odjednom pred njenim očima nastane i to u obliku njene najdraže hrane. Na sličnom principu radi i cof kod lova mladice i krupne pastrmke. Dakle, u prvom planu nije efekat realizma kod ponuđenog mamca, nego frekvencije njegovog pojavljivanja i nestajanja. No, o tom drugom prilikom i povodom. Ilustraciju ove tehnike namjerno izostavljam, jer mislim da je ovo malo teksta sasvim dovoljno da isprovocira maštu nekog fanatika, a nadam se i nekog novog Acu iz Čačka, koji će sve ovo izvesti u vještačkom materijalu.

PEŠ NA REŠ

Za one koji slučajno ne znaju peš je mala riba, koja naraste maksimalno do 20 cm, a u pogledu areala koji nastanjuje, sigurno je najrasprostranjenija vrsta slatkovodnih riba. Nalazimo ga u potocima na najvećim nadmorskim visinama u društvu sa potočnom pastrmkom, ali i u velikim nizijskim rijekama i jezerima sa čistom vodom. Ne podnosi prljavu vodu i, zajedno sa riječnim rakom, pouzdan je indikator čistoće vode. Po prirodi je individualac, drži se priobalnog pojasa i lako ćete ga naći ispod krupnog kamenja. Hrani se sitnim ogranizmima iz bentosa, ali ne oprašta nesmotrenost sitnim ribicama i punoglavcima. Na svoju veliku nesreću, crijeva mu zakrče kad i svim grabljivicama (rano jutro, suton i noć), pa mu dotične alavuše tada dobrano naplate genocid nad svojim potomcima. Nema te grabljivice, kojoj pjena ne udari na usta kad spazi to malo glavato čudovište koje se u hitrim i odmjerenim skokovima, kreće od kamena do kamena. I doista, prvo što se uočava kod peša je njegova nevjerovatna srcolika glava sa velikim ustima (ljudi dole kažu " šta si zinuo k`o peš"), ispod koje, pod uglom od 90 stepeni trepere snažna grudna peraja. životu pod kamenom, naročito je prilagođeno analno peraje u obliku rozete, kojom se peš, po principu vakuuma, bukvalno zalijepi za ravan kamen i tako opstaje u najjačim strujama. Sve ribe su manje više mimikrična bića, ali za peša je čak i kameleon malo dijete. Dešavalo mi se da na bijeloj podlozi uhvatim peša svjetlosive boje, stavim ga u čuvarku, koju potom odložim na tamno kamenje, obraslo algom. Nakon par minuta vadim čuvarku iz vode i na dnu vidim malog glavonju "zagasito braon boje!" Na ovakav prizor i semafori zaćute u znak dubokog poštovanja.
Mada nije tema, koristim jedinstvenu priliku da par riječi kažem o nekim zabludama i pogrešnim predubjeđenjima, vezanim za peša. Pođite samo od sebe. šta radite sa pešom od 15 cm, koji vam je slučajno došao na udicu, a taj dan nemate namjeru da lovite soma na živi mamac" Većina ga volejom degažira negdje sebi iza leđa uz psovku, nekolicina ga pažljivo oslobodi od udice i vrati u vodu, a najređi su oni, koji ga stave u čuvarku i raduju se carskoj gozbi. Ponosan sam što spadam u ovu "poslednju" kategoriju, jer oval reš pečenih peševa uz gusto crno vino je nešto što se ne zaboravlja. Ukus gorskih peševa asocira me neodoljivo na svjež kikiriki, a poznati sarajevski estetičan i gljivar Ivan Foht, jednom prilikom je za peša rekao: "Ukus mu je decentan, a kod pojedinaca izaziva euforiju".

SMUĐ NA FILET

Nastavak prethodne priče odvija se nakon nekih četvrt vijeka, na Dunavu u Novom Sadu. Dakle, vremenska i prostorna distanca je toliko velika, da, na prvi pogled, svaki pokušaj povezivanja nečeg tako razdvojenog djeluje pomalo prenapregnuto. Ipak, "ima jedna tajna veza".
O Dunavu, njegovoj ljepoti i obilju, znao sam tek ponešto i uglavnom iz ovakvih revija, a i to malo me se nije doticalo, jer to jednostavno nisu moje vode. Biće da su za moj aminozitet prema velikim ravničarskim rijekama kriva neka moja ranija iskustva sa Save kod Gradiške. Katranizirana obala, šleperi, komarci, silna zamašćena užad, obilje nekakve pljosnate ribe, sa koje se cijedi sluz i sve prisutni miris nafte " eto, to su neke senzacije, koje su mi se žestoko kao konstanta urezale u glavu (ili bolje rečeno u nos) i zbog kojih sam sve do oktobra 1994. godine mislio da se ispod 300 m nadmorske visine ništa fino ne dešava sa vodama.
Možda bi to tako bilo i sa Dunavom, da mi se nije dogodio smuđ. S obzirom da mladice i pastrmke lovim otkad znam za sebe, nije bilo posebnih problema da usvojim tehniku silikonskih varalica, mada mi se, iskren da budem, ne dopada preterano ribolov "na neviđeno". Sve do kraja oktobra prošle godine lovio sam smuđa isključivo na silikonce, dok mi se jedno poslije podne nije desilo da otkinem desetak varalica, a izvučem samo dva porcijaša. To me je definitivno probudilo iz "silikonskog sna" i natjeralo da se malo počeškam po glavi.

KAO NEKAD U OSAM

Za nepunih mjesec dana ribolova, nabijo sam pod dunavski kamen tridesetak silikonaca, a da ništa nisam ulovio, od čega bi mi zadrhtale ruke. Negdje pročitah da pojava silikonaca predstavlja revoluciju u lovu smuđa, jer, em su efikasni, em su jeftini. E pa, neće biti da je sasvim tako. Umjesto onih tridesetak silikonaca, koje sada jedu školjke, mogao sam kupiti tri najkvalitetnija Rapalina voblera, ili još više "Pačića", ali bi i danas na njih lovio. Ova glasna razmišljanja nipošto nemojte shvatiti kao poziv za polemiku, već samo kao mali uvod u ono što slijedi.
Dakle, kad jedno poslijepodne ostadoh bez šarenih gumica i love, probudi se u meni onaj klinjo s početka priče, što je "češljao" bosanske potoke "praznim" pešom, i tad, nakon više od 25 godina, odlučim da ponovim stvar. Uhvatim nekako peša, očistim ga od mesa i montiram "k`o nekad u osam", zabacim ga desetak metara od obale i uz kratke trzaje pođem da privlačim obali. Već prvi zabačaj donio mi je ono " tup, tup. Nakon trećeg smuđa, moj "šupljak" se sav poderao, a do sutona je ostalo još oko sat vremena. Vremena nije bilo za lov novog peša i njegovo montiranje, pa me spopade groznica jesenje večeri. šta sad napraviti da liči na peša i da lovi" Onako očajan, izvadim iz čuvarse jednu krupačicu i isiječem iz leđnog dijela filet dužine osam i širine dva centimetra. Filet navučem na udicu broj 4, a na dvadesetak cm od udice stavim olovce od 4 gr. Opet zabacujem desetak metara od obale, i kad osjetim da je filet na dnu, počinjem laganim trzajima da privlačim sistem obali. Do mraka sam imao desetak "tupova" i otprilike toliko smuđeva. Bio sam srećan, kao onaj pirgavi klinjo iz `68, kad u priobalnu bujad izbaci onu potočaru "od prošle godine", na samo njemu znanu caku. Eto, sam mogu loviti smuđeve, k`o nekad pastrmke.
Već sutradan se pokazalo da jučerašnji uspjeh nije bio slučajnost i da smuđ jednostavno ludi za skakutanjem filetićima. Ribolovci sa keja, inače vrsni smuđaroši, gledali su početkom ovaj "njuprimitivs" sa podozrenjem i pomalo sa visine, međutim, pouzdano sam znao da niko nije imun na efikasnost i da ću uskoro dobiti sljedbenike. I zaista, zimus, kada je Dunav mnogo porastao, već je dvadesetak ljudi džigovalo filetić i pouzdano tvrdim da je na ovaj način uhvaćena većina zimskih smuđeva na keju. Za ovaj metod ribolova preporučujem lagane teleskope od tri do 3,5 m, nosivosti vrha od 15-30 g, najlon od 0,20 mm i bijele udice dugačkog vrata broj 2-4.
Prednosti ovog metoda u odnosu na ostale, najviše dolaze do izražaja na mirnoj vodi, pri malo povišenom vodostaju, u periodu od od pozne jeseni, do raznog proljeća. U svim drugim slučajevima, a naročito kad smuđ radi u brzoj vodi i daleko od obale, apsolutnu prednost dajem silikoncima i voblerima.
Veliki nedostatak ove metode u odnosu na lov voblerima, već samim izborom vrste i veličine voblera, vi se unaprijed opredjeljujete za lov smuđa određene veličine. Ako je neko silno opterećen da uhvati najvećeg smuđa na svijetu ili barem u svom selu, uzeće neki "Magnum" od 5 cm, sa vibracijom od koje opada lišće sa okolnih vrba, i do kraja života će morati da prevari barem jednog preko 10 kila. S druge strane, kad džigujete filet budite spremni na sve gabarite, od 100 gr do 15 kg. Kako ne spadam u one ribolovce koje zanima veličina ulovljene ribe, već intenzitet ribolova i sveukupnog doživljaja na vodi, ja se ipak u lovu smuđa, u gore pomenutim idealnim uslovima, radije oslanjam na filete, a "Magnume" i slične amfibije čuvam za soma i proljetnu mladicu.
što bi rekao legendarni mladičar i moj "vodeni brat" Ćata iz Zenice: "Moj Rankane, neće ti danas riba željeza. Daj dere, mi jednog peša u`fati. žena mi se mladice užel`la".

Ranko Travar

1 Komentara

Žex:
18/01/2022, 05:51:46 PM
Odgovori

Bravo Ranko. Vrati me u mladost. Mnogo se nekada lovilo na peša. Ali odnese nas život dalje i sada lovim po kanalima u Vojvodini samo ne više pastrmku. Što se tiče montaže peša ima jedna varijanta koju smo koristili na izvoru Sane. Parče najlona dužine 20 cm provuče se pešu kroz usta i analni otvor i na taj kraj se veže trokraka. Na gornji kraj najlona se navlači olovo valjkastog oblika koje je pred sam kraj ( par mm) zarezano u krug tj napravljen je žleb. Takvo olovo se gurne pešu u usta tako da mu usne pređu preko žleba.Zatim se uzme konac i usta se omčom svežu za taj žleb, potrebno je jako stegnuti. Na najlona ( suprotno od trokrake) veže se omča koja se kači na virblu koja je na osnovnom najlonu ( radi brže izmjene pošto smo pre početka ribolova pravili više gotovih montaža) Prednost ovakve montaže je u tome što pri udarcu i kačenju ribe peš klizne zajedno sa olovom (pošto je jelte svezan za isto) prema omči a riba ostaje odvojena na trokraki. Ovakva montaža omogućava ulov većeg broja riba bez oštećenja peša. Pozdrav.

Ostavite komentar