Gradac - popravni ispit

Postavio Pedja Pašćan 15/03/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

Dugo smo čekali otvaranje sezone ribolova na pastrmku. Cele zime pravili smo taktiku, vezivali mušice, glancali pribor... I kad je došao taj trenutak, odustali smo. Te “ima puno snega”, te “suviše je hladno”, te “riba ne radi”; opravdanje se uvek lako pronađe. Ne odosmo mi, ali su se zato napecali oni koji su bili uporniji od nas. Iako je bilo sve pod snegom, reka Gradac je bila bistra kao suza i taman za mušičarenje. Pojedinci su uspevali da prevare i po pedesetak pastrmki prosečne dužine 35 centimetara. Srećni i uporni imali su dan za pamćenje.

Ko ne položi iz prve mora na popravni. Tako smo se Šone, Dača i ja već sledećeg vikenda obreli na istoj reci. U Valjevu smo svratili na doručak, kupili nešto za ručak i uputili se ka manastiru Ćelije. Sunce je tek počelo da se diže kada smo stigli. Manastirski parking je još uvek bio u senci. Dočekao nas je oštar planinski vazduh, bilo je mraza jutros. Za razliku od prošle nedelje snega gotovo i da nije bilo. Jedva smo čekali da se spustimo do reke. Grozničavo smo oblačili kombinezone i sklapali štapove. “Neću da propustim ni jedan trenutak ovog dana”, glasno je razmišljao Šone. Proš- le sezone on je ovde imao lepe ulove velikih potočara od preko šezdeset centimetara. Za razliku od njega, Dača je bio početnik u mušičarenju, ovo mu je bio tek drugi izlazak na vodu, pa je i on bio prilično nestrpljiv da što pre stigne do reke. Inače, Dača je vrsni varaličar koga je Šone uspeo da prevede u “pravu veru”. Ja se nisam žurio. Priroda se budila iz zimskog sna posle dva meseca ledenih dana pa sam uživao u lepom vremenu i funkcionisao u istom tempu. “Još samo da voda bude bistra”, mislio sam u sebi, “i kud ćeš veće sreće u životu”. Strmom stazom krenuli smo ka reci.

Čulo se hučanje. To nije dobar znak. Kroz grane okolnog drveća mogao se nazreti Gradac. Očekivali smo zeleno plavu vodu a u dubini kanjona videlo se sivilo. Od topljenja snega reka je nabujala i zamutila se. Srećom, nije bila “oranje” nego “sijera”. Po ovakvoj vodi može da se peca. Doduše ne na nimfi ce i ne tako uspešno kao proš- le nedelje ali ipak može. Kada su videli vodu, razočarani Šone i Dača su bili na ivici odustajanja. Ja sam bio za to da probamo, pa ako se ništa ne desi idemo kod Kize u “No.1” na pivo. Sunce je promolilo zrake preko brda i nagovestilo divan prolećni dan. Bilo bi šteta provesti ga u kafani. Jedini izbor u ovakvim uslovima bili su strimeri i to dobro otežani. Šone je navezao sebi i Dači neku svoju varijantu madlera; sivkasto bela jelenska dlaka kao glava i bela polarna lisica sa malo kristal fl eša kao krila. Napred je otežan zlatnom perlom od tungstena. Već pri prvom provlačenju kroz vodu oduševila me je živahnost ovog strimera. Velika glava se mrdala levodesno pod pritiskom struje a polarna lisica “vrckala” izazovno mameći neka gladna usta. Dačina verzija nije imala otežanje pa sam mu dao olovce kako bi je što dublje potopio. Što se mog izbora tiče on je bio plod višegodišnjeg iskustva: crni vuli badžer vezan na džig udici od četiri grama. To jedino uspeva da stigne na odgovarajuću dubinu po ovako jakoj vodi. Pušta se da potone do dna i onda se “džiguje” kao kad pecaš smuđa. To skakutanje po dnu verovatno ribi liči na peša pa su napadi brzi i snažni, kao kod varaličarenja. Dači se nije baš svidelo ovakvo mušičarenje, “Najviše volim kad kupi suvu muvu”. E, “i tata bi sine” ali danas nam je ovo jedini izbor, težak fi zički rad. Krenuli smo uzvodno ka objektu “EKOD Gradac”. Odmah je bilo jasno da se riba mora tražiti na tišim mestima sa mirnijom vodom i uz podlokanu obalu gde se krila među korenjem vrba. Zastao sam na prelivu ispod stanice Gradac a njih dvojica su produžili uzvodno. Sistematski sam pretražio ceo preliv, bacajući džig preko u dubinu i vodeći ga skokovito sve do svojih nogu. Prošlo je skoro sat vremena a ništa se nije desilo. Moral mi je bio na nuli. Nešto nije bilo kako treba, ili riba nije radila ili izbor strimera nije adekvatan. Srećom, sunce je zasjalo kao u sred leta a i voda je malo usporila i kao da je počela da se bistri pa sam dobio novu energiju i krenuo da se pridružim drugarima.

Uskoro sam naleteo na Šoneta: “Imao sam tri napada”, uzbuđeno mi je rekao, “male su pa su spale sa udice ali nema veze, važno je da radi”. Pitao sam ga za Daču a on je kroz smeh odgovoro: “Eno ga suši se, bućnuo je u vodu i prelio kombinezon”. Uskoro sam naišao na njega, upalio je vatru, skinuo stvari i raširio ih po granama da se suše na suncu. “Kako mi je samo izleteo kamen ispod nogu...” Promenio sam strimer, stavio sam i ja kreaciju na kojoj preovlađuje bela boja a umesto običnog pletenog predveza stavio sam otežani “Vision”. Zabacio sam strimer uzvodno i pustio ga da potone. Otežani predvez povukao je strimer na dno. Krenuo sam da ga povlačim u kratkim trzajima iznad samog dna. I onda sam osetio snažan trzaj. Pegava lepotica je napala strimer i krenula da zabada vrh štapa u dubinu vira. Dača je oduševljeno dotrčao sa foto aparatom, bos i u dugačkim gaćama: “Ipak je počela da radi, e ‘fala milom Bogu!” Brzo smo slikali moj ovogodišnji “upis” i pažljivo ga vratili u reku. Pastrmka je bila dugačka i mršava kao što to obično i biva u proleće, posle duge zime i napornog mresta. Dok sam se okrenuo Dača je već bio spreman sa sve štapom u rukama: “Gde sad idemo?” Kod objekta je bio preliv sa veštački podignutom branom koja je znatno usporavala vodu, tu je uvek bilo mnogo ribe. “Idemo na siguran ulov”, samouvereno sam rekao da bi se malo pravio važan pred početnikom, “na prelivu kod objekta nema promašaja”. Nisam ni slutio koliko sam bio u pravu.

Čim smo stigli, već na prvi zabačaj, krupna pastrmka napala je Dačin beli strimer ali se samo prevrnula na površini i otkačila sa udice bez kontra kuke. Odmah zatim isto se desilo i sa jednom manjom ribom. “Čoveče, što je ovo zanimljivo pecanje”, bio je oduševljen Dača, “samo još neka da i ostane na udici.” Sad je usledila serija napada kod mene. Dva čukanja i jedna lepa riba od 35 centimetara koja je opet završila pozirajući ispred foto aparata. Lepo je “ispala” i fotka kada smo je vraćali u vodu. Sledilo je sat vremena uživanja u napadima, promašajima, drilovima i skokovima gradačkih pastrmki. Voda je pala oko desetak centimetara i još se izbistrila. Čak je nekoliko sitnijih komada pokupilo muvu na površini. Dača se “upisao” sa lepom tridesetpeticom i njegovoj sreći nije bilo kraja. U međuvremenu, Šone je otišao uzvodno do sličnog preliva u blizini Devojačkog vira. Dača i ja smo privodili ribolov kraju, više nije bilo smisla da bodemo ribu. Zadovoljili smo se a i dan se bližio kraju, treba stići do manastira i auta. Pojavio se Šone sa osmehom od uva do uva. “Kako je bilo?”, pitao sam a odgovor se dao naslutiti. “Petnaestak komada, sve lepe, preko trideset santima”, odgovorio je. “Ovaj strimer je odličan”. Krenuli smo, sunce je bilo na zalasku i mraz je počeo da steže. Ipak je početak marta. Po vrhovima brda još su poslednji zraci obasjavali blistave krpe snega. Ali kada sam pogledao oko sebe, shvatio sam da je zimi odzvonilo. Svuda oko nas pojavili su se žuti cvetići jagorčevine. “E, ljudi”, rekao je Dača, novopečeni mušičar, “ovo danas je bilo super, kad ćemo opet?”

 

Autor teksta: Srđan Savulov
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 25, Mart 2011

Ostavite komentar