Ludilo u Ki Vestu

Postavio Pedja Pašćan 16/01/2018 0 Komentara Destinacije / Vode,

,,Ki Vest ti je, druže moj, najluđe mesto za pecanje na svetu, počeo je priču Radomir Krkić, autor serijala ,,Svet ribolova’’, dok smo sedeli u avionu negde iznad Atlantika u povratku sa snimanja po Americi. Ako je Bog odredio mesto za ribolovački raj onda je to uradio u Ki Vestu na Floridi. Prošle godine bio sam tamo na snimanju i doživeo pravo ribolovačko ludilo. Deo meksičkog zaliva koji je najbogatiji ribom sposobni Ameri su pretvorili u pecarošku Meku. Iz celog sveta ribolovci dolaze ovde da se poklone veličanstvenim ribama koje su san svakoga od njih. Možeš da biraš šta ćeš da pecaš; po plićacima se mušičare tarponi, bonefi š, red fi š, permiti i travali, u koralnim oblastima gruperi, džinovske kernje i ajkule a na otvorenom moru sejlfi š i veličanstveni marlini. Svako može da ispuni svoj san, pod uslovom da ima dovoljno novca da plati to zadovoljstvo. Sve je podređeno ribolovcima; vodiči, prodavnice pribora i mamaca, marine, hoteli, restorani... To je u Ki Vestu veliki biznis.

Imao sam sreću da budem u društvu gospodina Kita Artura, jednog od najpoznatijih TV voditelja i autora serijala o sportskom ribolovu „Tight Lines“. Kit je vrhunski poznavalac morskog pecanja i sjajan lik, čovek prepun duha i pozitivne energije. A da zna da peca, zna. Dan pre odlaska u ribolov obišli smo nekoliko prodavnica ribolovačkog pribora i Kit je pokupovao neke silikonske varalice koje su meni u najmanju ruku bile čudne. Njihova lovnost videla se sutradan na vodi.

Jutro u Ki Vestu; bonaca u svitanje, bez daška vetra, samo se čuju zvuci pakovanja i spremanja brodića. Nema vike. Ali ipak vlada neko neobjašnjivo uzbuđenje, ono koje uvek osetim kad krećem u ribolov. Nasmejani kapetan, čijeg se imena ne sećam ali koji najviše voli da ga zovu Kep, čekao nas je na svom brodiću ,,Kul Veder’’. ,,Danas ćemo prvo malo da pecamo na silikonske varalice a onda vas vodim na moje tajno mesto gde se love najveći tarponi na Floridi“, rekao je ,,Kep’’ spremajući mrežu za lov kedera. Love se popularnom “sačmom“, koja se baci sa brodića i poklopi jato kedera: melet (mallet), mahara, pinfi š... Kep je samo jednom bacio sačmu i tu je bilo sasvim dovoljno mamaca za celodnevni ribolov. Kedere je stavio u ostavu sa pumpom za vazduh jer se tarpon najbolje lovi na žive ribice. Krenuli smo. Svuda oko nas čuli su se zvuci startovanja motora. Armija ribolovaca kreće u pohod na svoje snove. Naš brodić prosto je leteo morem bez talasa. Pribor smo spremili prethodne večeri; jaki štapovi, debeli monofi li i predvezi od hard monoa ili čelične sajle. Morske ribe su neverovatno brze i snažne a neke pune oštrih zuba pa onda i pribor mora da bude odgovarajući. Silikonci koje je Kit odabrao prethodnog dana nisu mi ulivali poverenje; ličili su na neke stilizovane sipe i rakove čudnih boja. Bilo je i onih klasičnih koje i mi koristimo u ribolovu. Videćemo ih sad sve na delu. Uglavnom, jedno je isto kao i kod nas; svi se navuku na džig udicu sa olovnom glavom i tako prezentuju ribama. U nekim Berklijevim gumenim ribicama olovo je već bilo integrisano u telo, jedino su udice bile mnogo jače od onih koje mi koristimo. Jezdili smo morem oko sat vremena. Kep je sve vreme komunicirao sa drugim vodičima koji su već počeli sa lovom. Ovde postoji odlična saradnja među kapetanima. Jedni druge obaveštavaju o trenutno najboljim destinacijama.

Uplovili smo u područje sa jakom Golfskom strujom. Morske struje su pravi podvodni auto putevi i to prepuni putnika. Kep je lagano plovio uz struju a Kit i Roj Marlou, strastveni ribolovac i vlasnik jednog jezera u severnoj Engleskoj, pustili su svoje silikonske varalice iza broda. Brzina kojom smo se kretali je bila mala ali je struja bila jaka pa su silikonci ličili na male ribe koje se sa mukom bore da savladaju otpor vode. Takve su bile izuzetno poželjan zalogaj. Nije prošlo ni par minuta a Roj je viknuo: ,,Riba, riba...!’’ Udarac je bio neverovatno snažan a samo dobro podešen dril i kvalitetan monofi l sprečili su kidanje ili izbijanje štapa iz ruke. „Pa to je samo mala tuna,“ smejao se Kit koji je nepogrešivo pogađao koja vrsta ribe je na štapu, „šta će tek biti kada popodne budemo lovili tarpone?’’ Bogami, i ta mala tuna šibala je po moru kao torpedo sve dok je Roj nije doveo do broda a Kep prihvatio rukom za rep. Ovde se kuka koristi samo u situacijama kada je nemoguće na drugi način prihvatiti ribu, inače uvek se koristi specijalna rukavica. Dok ju je Roj držao u rukama i pozirao za slikanje, tuna se tako otimala da se i on tresao zajedno sa njom. Pustio ju je nazad u more i ponovo zabacio silikonca. U tom se začulo pištanje drila na Arturovom štapu. ,,Mahi mahi,“ (lampuga) najavio je Kit, „pazi, sad će da iskoči.’’ Iz vode je izletela prelepa zlatno-zelena riba i zavijorila se kao zastava prelivajući se u bezbroj boja. Uz pljusak je pala u vodu i opet iskočila. Zatim je zaždila ka dubini izvlačeći desetak metara strune. Kit je uživao a struna je šištala dok je sekla vodu. I lampuga je dobar borac što se videlo u trenucima koji slede. Još se Kit „patio“ sa svojom a već je Roj imao još jednu poveću na štapu. Udarila mu je blizu brodića pa su sad dve lude ribe jurcale i iskakale jedna pored druge. Kamerom sam lovio malo jednu malo drugu a dešavalo se da obe istovremeno budu u kadru. „Potpuno ludilo!“, cerekao se Kit, „sad više ne znam koja je moja!“ Strune su se izukrštale i pomislio bi čovek da se nikada neće otpetljati. Ali kako to obično biva na pecanju, čuda se događaju; ubrzo su obe ribe bile na brodiću slikane i puštene. Kep je imao pune ruke posla ne znajući koju će pre da uhvati.

Taman sam pomislio da je ovo vrhunac današ- njeg ludog ribolova ali avaj, tek je sad počinjalo ono pravo. Prvo je Kitu udarilo nešto ogromno i pokidalo mu strunu kao da se radi o paučini. „Uh, za malo da izletim iz čamca!“ smejao se kao dete dok je uzimao drugi štap. Nije još ni čestito otpustio silikonca a već je osetio strahovit udarac. Pomerio se ceo ka ivici broda kako bi uštopovao napad. Ovog puta nije bio siguran koju je ribu ulovio. Ali nešto ozbiljno je bilo na štapu, samo je bolo ka dnu i vuklo niz struju. Kit je dotegao dril i malo usporio ovog tegljača ali on je i dalje vukao. Potrajalo je dobrih dvadeset minuta dok se veliki gof (ili nešto slično njemu) nije pojavio na površini a onda ponovo nestao u dubinama. Dok je Kit muku mučio sa gofom, Roj je uspeo da jednog za drugim izvadi dva travala od kojih je svaki težio preko pet kilograma. Opet su se strune opasno približavale jedna drugoj. Srećom travali su se podigli na površinu pa nisu smetali Kitu koji nije prestajao da se smeje i zbija šale. Konačno je i gof posustao i bio spreman za poziranje. ,,Kakav ludi ribolov,“ ponavljao je Roj ,“kakve lude ribe...!“ U stvari, pravo ludilo je tek dolazilo. „Šta će tek Englez da kaže kad budemo ulovili tarpona od sto kila?“, rekao je sebi u brk Kep. „Hajde, momci, vreme je za ozbiljno pecanje“...

 

Autor teksta: Srđan Savulov
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 22, Januar 2011.

Tagovi: ribolov more ki vest

Ostavite komentar