A ona moja budala ode na drinu

Postavio Pedja Pašćan 16/03/2018 0 Komentara Ribolovački tekstovi,

U savremenim vremenima čovek nema puno prilika da se posveti ribolovu. Zbog toga se trudi da svaki trenutak iskoristi, ma koliko to neribolovcima suludo izgledalo.

Tako i akter uvodne priče vapi da vikend provede na svojoj omiljenoj Drini. Vreme je bilo očajno, kiša, severac, hladno ali on ne odustaje. Naravno, bolja polovina to samo može da posmatra i da negoduje: “Pa dobro, bre, čoveče, jel’ vidiš ti kakav je kijamet napolju, pa kao da imaš 5 godina, za koga sam se to udala“... I tako redom, a on ćuti, pakuje se i razmišlja: aman, ženo, ne staj mi još i ti na muku. Pa zar ne vidiš da hoću da poludim jer se svaki vikend pogodi loše vreme za ribolov. Ona ljuta, a on uporan. Kiša i vetar pojačavaju, on i dalje uporan. Na vratima prozbori, više sebi u bradu: „Idem“. I stvarno ode, a kiša navali još jače, vetar još luđe. Negde do Kadinjače izdrža moral neustrašivog ribolovca, ali dalje ka Drini kiša i vetar postaše još jači. Ne bi mu pravo, ali protiv prirode se ne može. Okreće kola i nazad kući, toplom domu svome. Usput grozničavo smišlja kako da izbegne salvu pitanja i konstatacija koje sluša gotovo celog života: kako nije normalan, kako će da izgubi zdravlje i sve u tom stilu. Onda odluči da se, obzirom da je u međuvremenu već zakasao u kasne sate - jer je tri puta svratio u usputne kafane da uz rakijicu, k’o čovek, smišlja izgovore - bukvalno ušunja u krevet. Sve u nadi da ona njegova neće to ni primetiti, pa će onda ujutru sve biti lakše. Krenulo ga lepo. Kroz kuhinju prođe kao avet, dođe nekako i do spavaće sobe, a tamo ona njegova spava li, spava. Skide se na brzaka pa polako u krevet. Mic po mic, kad ona njegova poče da se meškolji! Ma koliko se jadnik trudio, ona se meškoljila sve više. Na kraju on leže pored nje, a ona onako sanjiva, zatvorenih očiju reče: „Auh, što su ti hladne noge“. On, nemajući kud, odgovori: „Pa naravno, kad napolju pada kao iz kabla, a severac reže do koske“. Ona, i dalje sanjiva, zatvorenih očiju odgovori: „A ona moja budala ode na Drinu“!

Retke su reke koje te kupe za ceo život. Lepotica Drina to sa lakoćom čini mnogima, obarajući ih sa nogu na prvi pogled. Nakon toga ne postoji ništa između i to traje do kraja života. Smaragdna, gizdava lepotica spaja vode Pive i Tare kod Šćepan Polja i teče netaknutom prirodom podno planine Tare. Velika nezagađena reka sa velikim virovima, dugim prelivima, brzacima i sedrama istinski je doživljaj za svakog ko ribolov nosi u krvi. Drina je ujedno i ogroman izazov. Ne samo zbog činjenice da su u njoj gotovo sve ribe koje je nastanjuju kapitalnih dimenzija, već i zbog realne konstatacije da je u Drini teško loviti. Zbog kristalno bistre vode, čestih promena vodostaja, neujednačenog dna i brojnih sedri do potpuno drugačije fi lozofi je ribolova koju takav ekosistem sa sobom nosi. Drina je ogromna salmonidna voda jer ima mladicu, pastrmku i lipljena, ali ima i klena, skobalja, ploticu i mrenu. Ove poslednje nisu ni nalik svojim rođacima iz većine naših voda jer žive i hrane se kao i pastrmka, larvama, vodozemcima i algama u potpuno čistoj i produktivnoj sredini. Zbog ove konstatacije, prosečni gabariti ovih riba su daleko iznad proseka u odnosu na bilo koju drugu vodu. Razlikuju im se i navike u tolikoj meri, da je gotovo nemoguće primenjivati taktiku koja „radi“ na ostalim vodama, a to je da primamom ribu dovedemo tamo gde mi hoćemo. Osnovni princip ribolova na Drini je da ribu pecaš tamo gde je ona a ne gde ti hoćeš! Potrebno je uložiti vreme, nabaviti potrebnu opremu i svako može na Drini uživati u zaista lepim ulovima. Za ovu priču o Drini sve normalne uslove ribolova ću ostaviti za kasnije, a sada želim da barem donekle „osvetim“ aktera uvodne priče.

 

VELIKO JE LEPO!

 

Kada kreneš na Drinu, nikada se sa pola puta ne vraćaj kući jer... Možeš pecati i po kiši i po vetru. Ma koliko Drina bila zahtevna, sve one lepe ribe koje nas uvek čekaju su tu bez obzira na kišu i vetar, pa se upornost uvek isplati. Zbog toga uvek u tobolcu, osim bolonjeza, nosim i jedan feeder štap, jer ova relativno nova tehnika pruža rešenje teških, gotovo nemogućih situacija. U svakoj iole normalnoj situaciji, rano ujutru ili predveče riba će se otkriti praćakanjem i ukazati na sve što je potrebno, od montaže sistema, težine plovka do izbora mamca. Bez obzira radi li onako baš dobro ili solidno, ulov će biti zagarantovan. Ali šta kada je kijamet, kada se ne može videti izbacivanje ribe? Dugo sam tražio rešenje za ovakve, teške situacije i uvek imao na pameti da moja Drina jeste teška, ali i izdašna jer sva ta ogromna jata riba ne mogu nestati iz vode kada je loše vreme. Tražeći rešenje za ovakve situacije shvatio sam da riba tada nije tamo gde je obično lovim, već da i ona bežeći od vremenskih nepogoda nalazi drugo stanište, neko koje je izvan domašaja plovka. Delovi toka Drine koji su izvan domašaja „plovka“ su nagli prelazi iz plićaka u dubine virova, neposredno iza prepreka, delovi sa velikim previranjem vode, neravnim dnom, ukratko sve ono gde ne bih zabacio plovak u normalnim uslovima.

Drugi veliki problem, pogotovo u proleće: posle zimske neaktivnosti, probude se ogromna jata izgladnelih dvoprugastih ukljeva, pljata i plovki koje u sporijim delovima reke nemilosrdno kidišu na svaki ponuđeni mamac. Znači, primorani smo da lovimo u brzoj vodi, gde plovkarenje kleca uveliko. Pojavom feeder tehnike otvara se mogućnost da i ovi delovi budu dostupni. Početni skepticizam vezan za ovu tehniku i brzinu Drine zaobilazim iz prostog razloga jer sam na Drini često uspešno lovio i na VEGLER plovak, na terenima sa mirnim tokom preko matice. Ovo bi i najvećem svetskom ekspertu izgledalo nemoguće, kad vidi Drinu sa svojim brzacima i kovitlacima. Naravno, moguće je loviti i klasičnom dubinskom metodom ali to ipak ostavljam za penzionerske dane.

 

MALO HRANE, NA PRAVOM MESTU...

 

Bez namere da sebe svrstavam u eksperte za feeder tehniku, ipak ću dodati nekoliko redaka o tehnici i taktici. Na Drini koristim dve vrste hranilica: kaveznu i plastičnu. Kaveznu hranilicu generalno koristim kada očekujem da riba bolje radi. Ovu vrstu hranilice punim hranom i crvima i kako je teža uvek je izbor za brže delove toka. Plastična hranilica je lakša od prethodne i nju punim samo crvima. Ona je izbor za teža pecanja, kada je voda bistra a riba se nalazi u najdubljim delovima vira sa nešto sporijim tokom. Ova hranilica se može plasirati bez velike buke - pljuska, što može biti od velike važnosti kada je riba po bistroj vodi plašljiva. Kako bi sva teška mesta bila dostupna, mora se slediti logika da je Drina velika i brza reka pa i pribor mora biti prilagođen toj konstataciji. Dakle, dugačak i što jači feeder štap (3,9m i duži) i što veća (teža) hranilica. Velike hranilice su neophodne ne samo zbog brzine vode već i zbog ogromnih riba koje traže malo veću „trpezu“, inače cela priča gubi na smislu. Konfi guracija dna zahteva ekstremno dugačke predveze koji moraju biti dugi najmanje 1 metar. Udica što jača i što manja, jer mora biti neprimetna za ribu, i oštra (jer se riba u većini slučajeva sama kači). Često se dešava da dugačak i jak feeder štap doprinosi gubitku zakačene ribe, pa zbog toga praktikujem (obavezno) da između hranilice i predveza montiram feeder gumu kako bi se amortizovali begovi krupnih primeraka u ekstremno brzoj vodi. Naravno, primama praćkom pre početka pecanja je delotvorna, i bez obzira na situaciju na vodi, uvek otpočinjem sa kaveznom hranilicom kako bih u startu što bolje prihranio mesto. Ova tehnika pruža zaista neverovatne mogućnosti, ali uprkos tome, čim grane sunce i vetar umine, ja se vraćam plovku kao prvoj ljubavi, stalno razmišljajući kako je feeder ubojitiji po teškom vremenu ali ujedno i monoton. Bez obzira na potrebno znanje, ipak se riba lovi daleko lakše i statičnije nego što je to slučaj sa plovkom.

 

Razmišljajući o Drini ne mogu a da ne razmišljam i o Drinašima koji joj dolaze u hodočašće iz raznih krajeva naše zemlje. Razni običaji, razni porivi a isti ljudi. Tako sam upoznao i mog velikog prijatelja Gača-Bratislava Gacanovića, koji se u Drinu zaljubio pre više od deset godina. Kada smo se upoznali, jedva da je znao kako se drži štap, ali uporan je moj “šerif iz Beršića“. Posle hiljadu: zašto?, i isto toliko: zato!, postao je nezamenljiv deo moje ekipe. Pogotovo što nas sudbina spoji da zajedno radimo na programu Gica mix prihrana. Zamislite nekoga ko je od Drine udaljen 200 kilometara (selo Beršići) a barem 30 vikenda provede na Drini i što je najvažnije, gleda i uči, tako da danas slobodno mogu reći da važi za jednog od boljih plovkaroša ovde. Razmišljam, kolika je to ljubav u moga druga, kada nijedan meštanin sa Drine nikada u životu neće otići u Beršiće, niti ima bilo kakvog pojma gde je to. Zbog toga sam siguran da i Gačo i mnogi drugi vole Drinu čak više i od meštana koji su tu rođeni. A Drina, velika, lepa i puna ljubavi, puna tajni, daje se svakom a nije „laka“.

Moja Drina.

 

Autor teksta: Goran Radović - Gica
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 25, Mart 2011

Ostavite komentar